Claude Chabrol

Enigmatična persona francuskog i svjetskog filma asocira na Novi val, Cahiers du Cinema, Stephane Audran i vrhunac žanra trilera i detekcijskog filma.

Ovaj tjeskobni promatrač registrirane zbilje i pasionirani zaljubljenik u rad Fritza Langa i Alfreda Hitchcocka (o potonjem zajedno s Erichom Rohmerom izdaje knjigu 'Hitchcock', Pariz, 1957.), čiji prvijenac 'Lijepi Serge' (Le beau Serge, 1958) označava početak Novog vala, odnosno njegovo prvo igrano ostvarenje, osvaja kritiku i publiku svojim neprikosnovenim cinizmom i morbidnim smislom za humor.

Njegovi zapleti i sižei su često bizarni, a rješenja začudna, začuđujuća i neočekivana. U konstelaciji novovalskih sila gdje Godard predstavlja temperament pokreta, a Truffaut dušu, Chabrol utjelovljuje njegovu mudrost, iako ova dvojica na prvoj razini više karakteriziraju pokret, što je posljedica i njihove veće ambicioznosti, ali i manje tolerancije s obzirom na Chabrolovu često napominjanu nonšalanciju i duhovitu ironiju u pristupu.

No, Chabrol je upravo taj koji je Novi val približio komercijalnoj publici, koji je prvi od članova Cahiers du Cinema, s kojima surađuje od 1953., snimio cjelovečernji ('Lijepi Serge' – a prvi su bitni…), te osnovao vlastitu produkciju AYIM-Films (1956 – novcem od prve žene) koja se temeljila na ekonomskim i umjetničkim načelima Novog vala (i bila kratkotrajnog vijeka).

Prva su mu ostvarenja iskazi profesionalizma i tehničkog znanja, dok je naracija uistinu i gotovo zavidno besprijekorna. Također, lijepi Claude je u vrijeme kad se pojavio svojim radovima prezentirao novi pogled na svijet, i to prvenstveno svijet mlade generacije čije traume detektira, pak osjećaje beznađa i tjeskobe tipične za prijelaz 1950ih na 60e upisuje u veliko kino-platno.

Njegov rad je zapravo najmanje u tradiciji francuskog filma, a on je gotovo opsjednut zlom u čovjeku i njegovu okolišu -unutrašnjost duše je kaotična i nespoznatljiva, a ono što dopire do površine teško je racionalizirati - neki se ekscesni događaji tako u filmovima ritmično ponavljaju.
Tako se dvije odlike nameću kao simptomi Chabrolovog opusa: slučaj kao iracionalni kauzalitet, odnosno fatalistički odnos prema situaciji i rješenju koji sudbinu prepoznaju kao neumitnu, te neka psihopatološka devijacija lika koja će se opet pokazati fatalnom i krajnjom u posljedici, a udružena sa slučajem i sudbinom tvorit će poantu filma čija se pak opća emocija pritom gledatelju često nameće kao rezignacija, a kritici kao autorov cinični i distancirani stav prema zbilji koju je uprizorio.

Ono što ovaj majstor atmosfere posebno voli jest avantura radnje same - misterij i tajnovitost; zbog toga i pribjegava tako dominatno žanrovskim stazama trilera i filma detekcije. Nadolazeću opasnost, prijetnju, odnosno pouzdanu sudbinu uvijek će naglasiti tokom cijelog filma pozadinski i postupno, poput leitmotiva koji vreba iz prikrajka i čeka pravi čas da se ukaže: režijske strategije su raznovrsna montažna rješenja, kao i osobiti rakursi koji sugeriraju nerazjašnjivu prisutnost nečeg onostranog.

Uopće kamerom dočarava atmosferu, a rakursima i izborom perspektive stav; no, upravo perspektivu često mijenja, čime ne utječe samo na izgled, već i značenje viđenog. Jedinstven je Chabrolov stil hijerarhija aktivnosti u kombinaciji s prevlašću nekih vizura.
U takvom stilu koji dočarava jedan određeni kod svijeta, nema ni pravih junaka, samo onaj koji pripovijeda o tom istom svijetu – što ga u nedostatku ostalih i čini jedinim vrijednim junakom, a što je opet posebna svijest koja se javlja u situacijama iznimne egzistencijalne opasnosti, mentalitet koje Chabrol na neki način uvijek evocira.

Uvodom spomenuti 'Lijepi Serge', dakle, prikazuje beznadan i turoban život mladih u provinciji, i to iz kuta mladog pariškog povratnika koji svog starog prijatelja Sergea zatiče kao nesretno oženjenog propalicu.
Odlike tog od struke i kritike veoma hvaljenog i uopće značajnog filma jesu psihološka razrada likova, retorični izbor planova i izraziti autorski kadrovi, kao i očitovana sklonost ka dramaturgiji misterije i tajni, te modernističkoj koncepciji tvorbe likova što su odrednice kasnijeg Chabrolovog stvaralaštva.

Sljedeći film 'Rođaci' (Les cousins, 1959), nagrađen Zlatnim medvjedom u Berlinu, priča istu priču, ali u perspektivi provincijalca koji odlazi u grad. Tu se zamjećuje i autorova gorka ironija oslonjena o princip slučaja/sudbine - revolver kojim se igraju na kraju ubije plemenitijeg i boljeg rođaka.
Iste godine nastaje i manje poznati 'Dvostruki obrtaj' (A double tour) koji se ističe upadljivom modernističkom naracijom, ali i čini okret prema trileru i detekcijskom filmu.

1960. postiže vrhunac ove faze, a po nekima i cijelog opusa – 'Naivne djevojke' (Les Bonnes femmes) ispostavljaju sumoran prikaz jednog dana u životu četiri pariške prodavačice, čije uobičajeno veselo kretanje prati tajanstveni motociklist (čiji potez na kraju filma uistinu nitko ne očekuje).
Ovdje nastupa i Stephane Audran koju će nakon 'Košuta' (Les biches,1968) u kojima igra glavnu ulogu, redatelj uskoro oženiti, te upravo s njom napraviti većinu svojih najznačajnijih ostvarenja.

'Naivne djevojke' su između ostalog tumačene i kao spoj neorealizma i trilera, dok je njihova forma sa svojom dvojnošću strukture posve inovativna. Dio lijeve kritike je čak proglasio film 'fašističkim' (zbog distancirana, hladna prikaza junakinja), dok se danas neosporno hvali zbog virtuozno ostvarene podjednake uvjerljivosti motivacije događaja filmskim postupcima, kao i motivacije postupaka prikazanim događajima.

Iduća faza stvaralaštva, do polovice 60ih, Chabrolu znači financijske poteškoće koje ga primoravaju na režiranje populističkih filmova po diktatu tržišta, primjerice pustolovce po uzoru na James Bond serijal, od kojih se ističe jedino 'Marie-Chantal' (Marie-Chantal contre dr Kha, 1965).
Ovom problematičnom razdoblju je pridonio i potpuni financijski krah ambicioznog, ali i umjetnički veoma vrijednog, psihološkog trilera 'Oko zlobnika' (L'oeil du malin, 1961).

Srećom, stvari vode nabolje, pa se i popravljaju, pa i Chabrol ponovno blista genijalnim 'Košutama' u kojima tajnovita žena odjevena u crno (Stephane Audran) zavodi privlačnu mladu Why, siromašnu slikaricu opsjednutu košutama.
Slijedi najbolja autorova faza (do 1973) koja ispoljava većinom trilere s naglašenim socijalno-kritičkim kodom, a Chabrol napose surađuje s provjerenom ekipom – scenaristom Paulom Gegauffom, snimateljem Jeanom Rabierom i glumicom/drugom suprugom Stephane Audran.

1968. snima opet iznimnu 'Nevjernu ženu' (Une femme infidele) koju dio kritike, uz 'Naivne djevojke' drži njegovim najuspjelijim filmom. Ističu se dalje 'Neka zvijer crkne' (Que la bête meure, 1969), 'Mesar' (Le boucher, 1970 – paralela s 'M' F. Langa) — u ova zadnja tri filma junakinja se zove Helene, pa ih neki kategoriziraju i kao 'Ciklus s Helene', zatim 'Raskid' (La rupture, 1970), 'Doktor Popaul' (Docteur Popaul, 1972) i 'Crvene noći' (Les noces rouges, 1973).

70ih i 80ih Chabrolovi filmovi nemaju odjeka, pak je osobito zanemaren u Francuskoj, i to prvenstveno zbog netrendovskog, samosvojnog modernističkog stila, žanrovskog inzistiranja, kao i suptilnog, ali evidentnog moraliziranja.

90ih, kad se i klima okrenula prema staroj kinematografiji, doživio je svojevrstan povratak dobro primljenim filmovima 'Betty' (1992), 'Pakao' (L'Enfer, 1994), 'Izvršenje' (La Ceremonie, 1995) i 'Hvala za čokoladu' (Merci pour le chocolat, 2000).

Chabrol je od 1958. snimao prosječno jedan film godišnje, a 2009. na Berlinaleu mu je dodijeljena nagrada za životno djelo. U prvom braku dobio je sina Matthieua koji je od 1980-ih skladao većinu njegovih filmova, a u braku s glumicom Stephanie Audran dobio je sina Thomasa Chabrola koji je također postao glumac. Chabrolova treća i posljednja supruga bila je tajnica režije Aurore Paquiss. Slavni redatelj je preminuo 12. rujna 2010. u dobi od 80 godina. 

Naslovna fotka - Chabrol by Roberto Frankenberg