Christophe Gans

Christophe Gans redatelj je koji obećava. Krasi ga inovativan pristup tzv. `trivijalnim` žanrovima, a najčešće kombinira horor i akciju.

Christophe Gans rodi se u gradiću Antibesu na jugu Francuske. Kao i većina pravih geekova, filmom se počeo baviti još kao tinejdžer, snimajući samurajske i kung-fu filmove sa svojim prijateljima na super osmici. Svoju ljubav prema B-filmu pokazao je izdavanjem fanzina 'Rhesus Zero', a tijekom osamdesetih pokrenuo je časopis 'Starfix' u kojemu je pisao o redateljima kao što su Cronenberg, Carpenter, Argento, Lynch, Mulcahy i Leone. U međuvremenu je upisao filmsku školu u Idhecu gdje je režirao 'Silver Slime', fantasy/horor šort, svojevrsni homage kultnom Mariu Bavi.

I nakon što je godinama oko filma kružio kao mačak oko vruće kaše, 1994. odlučuje sudjelovati u 'Necronomiconu', omnibusu inspiriranom djelima kultnog fantasy & horor pisca H. P. Lovecrafta (npr. `Re-animator`). Gans je snimio jednu od tri priče omnibusa, `The Drowned`

U sljedećem filmu, adaptaciji popularne japanske mange 'Crying Freeman' (1995) , Gans je još jednom kombinirao svoje znanje o borilačkom i B-filmu, snimivši proto-matriksovski film s akcijskim prizorima u slow motionu a la John Woo. Film se pokazao uspješnim, a pohvaljeni su šundy priča (profesionalni ubojica koji nakon svakoga ubojstva plače) i atmosfera te stajliš režija. U filmu je glumio Marc Dacascos koji će se pojaviti u sljedećem Gansovu Filmu, 'Vučjem bratstvu'.

'Vučje bratstvo' (`Le pacte des loups`, 2001) priča je o zvijeri koja je u 18. stoljeću ubijala žene i djecu maloga francuskog sela, dok je od muškaraca, navodno, bježala. Prvi je dio filma utemeljen na istinitim događajima, dok se u drugom dijelu nagađa o pravoj prirodi čudovišta i njezinom značaju za političku situaciju tadašnje Francuske. Kritičari su film opisali kao horor verziju `Opasnih veza` jer je koristeći motive monster i borilačkog filma Gans zapravo portretirao francusku aristokraciju u razdoblju prije Revolucije te njihove političke i privatne spletke.

Nedvojbeno svjestan subverzivnog potencijala koji film u sebi nosi, on žanrovski razvija svoj film od horora do političkog trilera, čime dodatno naglašava njihovu povezanost. Iako mu pristup nije radikalan kao kod redatelja koje navodi kao svoje uzore (Carpenter, Craven i Cronenberg), Gans je pokazao da je riječ o redatelju od kojega se može puno očekivati.

U jednoj od svojih izjava, rekao je da je žanr horora danas `vrlo ženstven`, što je rezultat utjecaja japanskih filmova strave koji u središtu priče imaju žensku protagonisticu i njezine neriješene sukobe vezane uz brak i obitelj (`Kletva`i `Krug`) te vlastitom psihom (`Dark Water`).

Zanimljivost vezana uz njegov recentni `Silent Hill`, koji govori o majci koja se mora spustiti u pakao kako bi spasila kćer, jest da je originalno napisan bez muških likova likova, na što mu je studio poslao zahtjev da napiše i mušku ulogu (koja je na posljetku pripala Seanu Beanu). Gansovo prvo koketiranje s američkim mainstreamom i A-produkcijom prošlo je razmjerno uspješno, uzme li se u obzir da je film solidno prošao na box-officeu i da se Gans izborio da njegova 'final cut' verzija ugleda mrak kino dvorana.

Planovi za budućnost ipak mu nisu vezani (isključivo) uz horor. Sljedeći projekt mogao bi biti davno priželjkivana ekranizacija Verneova romana `20 000 milja ispod mora`. I iako nije riječ o hororu, nikad se ne zna. Možda doda još koje morsko čudovište protiv kojega će se mornari boriti posebnim podvodnim kung fuom. Ili tako nešto.