Atom Egoyan

Nelinearna naracija, sjećanja koja upravljaju ljudskim životima i varljivost istine glavne su teme kojima se bavi višestruko nagrađivani redatelj.         

'... film sam htio strukturirati poput striptiza, postepeno otkrivajući emotivno nabijenu pripovijest. Likovi u filmu kreću se kroz seriju rituala i rutina koji definiraju njihovu osamljenost i očaj. Ponekad te aktivnosti mogu izgledati perverzno jer ljudi se trude svoju bol transformirati u osobne mitove i legende. Uvjeren sam da ljude ništa ne zaokuplja više od egzotičnosti vlastitoga postojanja.' Atom Egoyan

Otkad je filmska kamera zamijenila fotoaparat, pametni su se ljudi počeli pitati je li moguće njome prikazati nešto više od površine stvari. Koliko oštrica kamere može prodrijeti duboko ispod površine prikazanoga istraživali su brojni autori, od velikoga Antonionija u 'Uvećanju', gdje glavni lik fotografiju mogućeg ubojstva uveća do neraspoznatljivosti (a sve da bi otkrio istinu, tj. ono što se krije iza slike) pa do austrijske avangardne redateljice Valie Export koja u radu '...REMOTE...REMOTE...' krupnim planovima pokazuje zarezivanje kože oko nokta, ispitujući bol samoga procesa snimanja te postavljajući implicitno pitanje o tome koliko duboko kamera može ući pod kožu snimanoga objekta.

No, neki autori shvatili su da speifičnim strukturiranjem svoga filma također mogu reći nešto više o svojim naizgled običnim likovima, ukazujući na činjenicu da je trenutak u kojem se čovjek nalazi zapravo splet prošlosti, sadašnjosti te usmjerenosti na budućnost. U potonju grupu redatelja spada i Atom Egoyan koji upravo specifičnom, nelinearnom upotrebom montaže povezuje prošlost i sadašnjost likova u klupko koje se pred gledateljevim očima polako odmata kako film ide prema svome kraju.

Atom Egoyan rodio se 1960. u Kairu, u obitelji armenskoga podrijetla. Roditelji su mu bili slikari, a neobično ime dobio je u čast otvaranja egipatske nuklearne elektrane, koja je s radom počela u godini njegova rođenja. Ubrzo s obitelji seli u Kanadu, gdje s 18 godina upisuje studij međunarodnih odnosa i klasične gitare na Sveučilištu u Torontu.

Negdje u to vrijeme počinje se baviti filmom, snimajući niz kratkih filmova koji bizarnim pričama najavljuju neke teme kojima će se kasnije sustavnije baviti. Tako u 'Peep Showu' (1981) gledatelja promatra kao predmet eksploatacije, a u 'Open House' (1982) govori o poremećenom prodavaču nekretnina koji na silu pokušava prodati ruševnu kuću mladome paru.

Osim kratkih filmova, radio je na televiziji, ali i u operi, a njegova ljubav prema Wagneru do izražaja će doći u kasnijim radovima, osobito u filmu 'Dobro čuvane laži' (2005). 1984. režira svoj dugometražni prvijenac 'Next of Kin' s pričom o mladiću koji, nezadovoljan obiteljskim životom, odlazi na posebnu videoterapiju sa svojim roditeljima. Tamo nailazi na snimke jedne armenske obitelji koju muči krivnja zbog napuštanja djeteta u sirotištu, pa se odlučuje predstaviti kao njihov davno izgubljeni sin.

Već u ranim radovima pokazao je tendenciju da probleme obiteljskog i intimnog života, kao i procese krivnje i nijekanja, prikazuje kroz prizmu multmedijalnih slika, čime zapravo dodatno podcrtava svoje poimanje popularne kulture `koja zahtijeva sliku prije nego što dopusti da se u nešto povjeruje`. Taj je složeni okvir slike u slici kasnije koristio kako bi dočarao otuđenje, npr. 'Felicijino putovanje' iz 1999., u kojem opisuje psihopata i serijskog ubojicu progonjenog snimkama svoje najdraže mamice (glumi ju Egoyanova supruga Arsinée Khanjian, koja se pojavljuje u gotovo svim njegovim filmovima) ili na specifičan način tretirao povijest (armenski genocid u 'Araratu', 2002).

Filmovima kao što su 'Family Viewing' (1987), 'Speaking Parts' (1989) i 'The Adjuster' (1991) razvija svoj specifičan stil i tematiku i polako skreće pozornost svjetske (filmske) javnosti na svoj rad. U prvome filmu opisuje raspad jedne obitelji koristeći čitav niz tehnika: kućne snimke, televizijske i pornografske isječke, pa čak i snimke nadzornih kamera. U 'Speaking Parts' čija se radnja odvija u hotelu, istražuje sličnost između iluzije koju stvara hotelska soba i iluzije koju stvara filmsko platno. A 'The Adjuster' je bizarna priča o bračnome paru (osiguravatelj i cenzorica) koji na nagovor drugoga para pristaju na neobičan eksperiment.

Pažnju svjetske kritike definitivno zadobiva 1994. u Cannesu, kada 'Exotica' dobiva nagradu FIPRESCI-ja. Riječ je o filmu s radnjom u klubu istoga naslova u kojem Egoyan na kronološki ispremještan način govori o skupini međusobno povezanih likova: striptizeti, njezinome bivšem dečku, njezinoj stalnoj mušteriji i vlasniku dućana kućnih ljubimaca. Egoyan je izjavio kako je filmskom strukturom oponašao proces striptiza u kojem svaka nova slika ogoljuje emotivni sadržaj koji se krije iza površine stvari.

Po mnogima njegov najuspješniji film, 'Slatka budućnost' (`The Sweet Hereafter`, 1997) govori o tragediji s kojom su suočeni stanovnici maloga gradića, kada se 14ero djece u školskome autobusu utopi u ledenome jezeru. U gradić tada stiže nadobudni odvjetnik (Ian Holm) koji uvjerava stanovnike kako je tragediju najbolje prebroditi usmjerivši svoj gnjev prema nekome. No, sudski proces na površinu priziva uspomene na njihovu djecu, a razrješenje slučaja ovisi o svjedočenju jedine preživjele djevojčice, 13godišnje Nicole (Sarah Polley).

Makar sinopsis djeluje kao onaj prosječnog televizijskog filma, Egoyan pažljivo gradi melankoličnu atmosferu cjeline, koristeći se tehnikama nelinearne naracije i čestim vremenskim skokovima kako bi što bolje dočarao emotivno stanje likova, kao i složenost situacije. Film je inače pobrao tri nagrade u Cannesu (Velika nagrada žirija, Ekumenska nagrada i nagrada FIPRESCI-ja), Egoyanu donio dvije nominacije za Oscara, a čak je i autor romana Russel Banks izjavio kako je film bolji od knjige.

Sinopsisi njegovih filmova počinju sve više nalikovati na žanrovske filmove. Možda njegovo korištenje žanrovskog okvira psihološkog trilera u 'Felicijinom putovanju' i nije toliko neobično. Nastao prema romanu Williama Trevora, film govori o susretu trudne djevojke Felicije i psihopata progonjenog vlastitom majkom koji ubija 'zalutale djevojke' poput nje. Film ne nudi jednostavna objašnjenja, ali na sugestivan način dočarava trenutačnu motivaciju likova. Sadašnjost se tako puni sjećanjima, snovima i slikama s televizijskog ekrana, baš kao što ubojica iz filma puni puricu po uzoru na svoju majku.

U 'Araratu' iz 2002. godine na izravniji način progovara o turskome genocidu nad Armencima 1915. Egoyan kaže da je ideju za film dobio kada ga je nakon jedne presice u Cannesu novinar pitao bi li se 'Slatka budućnost' mogla shvatiti kao metafora na genocid, jer film se bavi nijekanjem i njegovim posljedicama. I zašto se tim problemom nije pozabavio izravnije. 'Bilo je to dobro pitanje' kaže Egoyan.

'Ararat' tako govori o redatelju koji odlučuje snimiti film na temu genocida, s radnjom u 1915. godini. Zamišljajući djelo kao film unutar filma, Egoyan je izjavio kako je na neki način želio ublažiti nasilje koje je kao povijesna činjenica neizbježno, ali također i naglasiti proces nijekanja događaja kao i njegove posljedice. Osim toga, nelinearnost priče naglasila je transkulturalnu i međugeneracijsku problematiku filma koja proizlazi iz neriješene prirode samoga genocida.

Njegovo koketiranje s žanrovskim filmom kulminiralo je u 'Dobro čuvanim lažima', što i nije neobično. Koristeći se žanrom krimića s već silovanim geslom 'ništa nije kakvim se čini', njegova se osobna poetika približava onoj žanrovskoga filma gdje su višestruke retrospekcije, mijenjanje perspektive pripovijedanja i obrati na kraju nužni za konačno otkrivanje istine, tj. za rasplet filma. Makar mu kritika nije bila naklonjena kao u ranijim radovima, teško je zanemariti pametno dekonstruiranje nekih pravila već posustaloga žanra.

Tako je Linda Ruth Williams u svojoj analizi istaknula da film poštuje sve obrasce erotskoga trilera koji je bio popularan krajem 80ih i početkom 90ih godina prošloga stoljeća. Postoji dakle smrt pod tajanstvenim okolnostima povezana s kinky seksom te mlada djevojka koja se tijekom istraživanja uplete u mrežu zavođenja. Kako je žanr erotskog trilera ionako namijenjen muškoj publici, obaveznoj sceni lezbijskog seksa suprotstavlja se pokušaj konkretizacije (tabuiziranog) homoseksualnog odnosa dvojice glavnih likova - pokušaj koji uništava njihovo prijateljstvo i završava smrću jedne djevojke.

Tako je Egoyan pričom ukazao na neke konvencije samoga žanra, operirajući unutar mainstreama bez da je kompromitirao svoj film kojekakvim ustupcima. A svoje vječne preokupacije varljivom prirodom istine i subjektivnošću stvarnosti još je jednom predstavio u novom i originalnom svjetlu.

Nakon 'Dobro čuvanih laži' filmski je set zamijenio kanadskom opernom kućom gdje je režirao Wagnerovu operu 'Die Walküre'.