Federico Fellini

Jednom davno, u dalekom gradu bijaše jedna lijepa, velika Fontana. Bila je to najljepša Fontana koju je ljudsko i neljudsko oko ikad vidjelo.

Jedne noći iza ponoći, govorahu oni koji se još sjećaše davnijeg od davnog proročanstva, pojavit će se s hladnog sjevera zanosna djevojka u crnoj poput noći haljini koja će se bosih nogu okupati u Fontani, nakon čega će njen srednje-planski profil biti zabranjen u svim zemljama.
Ta djevojka zvala se Anita Ekberg, a ova transkriptirana bajka 'La dolce vita'.

Koga srce hitro ne zagolica na kolektivno memorijski spomen tugaljive melodije Nina Rote iz 'La strade' ili iskrenog, potentnog vapaja ludog ujaka s vrha drveta – 'Io voglio una donna!' – iz 'Amacorda' ili, ili, ili... niz je nenadmašan.

Radni vijek prvog superstar redatelja Federica Fellinija običava se dijeliti u nekoliko različitih tematsko-stilska razdoblja, gdje ?*prvo obilježava teme prožimanja zbilje s maštom i nadanjima ('Bijeli šeik', 'Dangube'),
*drugo poetiku neorealizma, točnije neorealizma duše ('Cesta', 'Probisvijet', 'Cabirijine noći'), a
*treće potpuno napuštanje klasične, linearne naracije i okretanje prema mozaičkim strukturama gdje 'Slatki život' predstavlja vrhunac drugog i prelazak na treće razdoblje koje nadalje karakteriziraju postmodernistička načela ('Osam i pol'). Iduća ostvarenja razrađuju pojedine sadržajne ili formalne aspekte prethodnih ('Giulietta od duhova', 'Satyricon', 'Amarcord', 'Grad žena', 'Proba orkestra'…).

Fellini je rođen kao dijete srednjestaleške obitelji iz malog grada koje je pohađalo katolički internat da bi prvom prilikom, s dvanaest godina, pobjeglo s gostujućom cirkuskom trupom.
Iako je nakon samo nekoliko dana vraćen u školu, ovo iskustvo ostavit će neizbrisiv trag na njegovu estetiku i 'veću od života' fascinaciju cirkusom, varijeteom i sličnim zabavljačkim, jednostavnim oblicima 'narodne' prikazivačke umjetnosti, odnosno spektakla.

Jednu godinu provodi u Firenci studirajući pravo, mada studij zanemaruje zbog poslova karikaturiste i crtača stripova kojima se uzdržava. 1939. napokon dolazi u vječno odredište Rim, grad prema kojem će cijelog života gajiti ambivalentne osjećaje. Ponovno upisuje studij, ali samo radi odgode vojne obaveze.
I ponovno crta stripove, ovaj put za satirički list 'Marco Aurelio', ali i surađuje u Crnoj kronici lista 'Il popolo di Roma', piše kratke priče za radio i skečeve za kazališnu trupu Alda Fabrizzija.

Poznanstvo s popularnim glumcem označava prekretnicu u Fellinijevom mladenačkom traženju; uskoro počinje pisati i gegove za filmske štosove, pa scenarije, a 1945. se zvjezdana konstelacija sretno pozicionira i on uspješno okušava kao asistent redatelja, i to na nekim kardinalnim ostvarenjima talijanske i svjetske kinematografije.

Pitanje je sedam godina vremena kad će režirati svoj prvi samostalni film. Iako nije imao formalnu filmsku naobrazbu, imao je onu zapravo i važniju – praktičnu, k tome ostvarenu kroz mentorstvo još jednog filmskog velikana, Roberta Rossellinija.

Prvo surađuje na scenariju filma 'Rim, otvoreni grad' (1945), da bi na ostalim radovima bio koscenarist i asistent redatelja: 'Paisa' (1946), 'Ljubav' (1947), 'Franjo Asiški, božji lakrdijaš' (1950) i 'Europa 51' (1952).

1950. je dobra godina, jer je to godina u kojoj debitira filmom 'Svijetlosti varijetea' (Luci di varieta) koji režira zajedno s Albertom Lattuadom.
Giulietta Masina, izvanredna glumica neobično izražajnog lica koju su uspoređivali s Chaplinom, a koja mu suprugom postaje još 1943., pojavljuje se od ovog filma nadalje u skoro svim njegovim radovima.

'Svjetlosti varijetea' pričaju o fellinijevskoj fascinaciji putujućim glumcima drugorazredne trupe po provincijalnoj Italiji i njihovim neostvarenim/nedostižnim snom o slavi.

1952. je još bolja godina, jer je to godina izlaska prvog samostalnog Fellinija naslovljenog 'Bijeli šeik' (Lo sceicco bianco) u kojem je suradnik na scenariju M. Antonioni. Film je, naime, inspiriran Antonionijevim dokumentarnim filmom iz 1949. 'Ljupka laž' (L'amorosa menzogna) koji razotkriva svu površnost tada veoma popularnih foto-romana i stripova. U Fellinijevom tretmanu teme jedan mladi bračni par dolazi iz provincije u Rim, jer buržuj suprug želi vidjeti papu, a romantična supruga junaka popularnog foto-romana, Bijelog šeika. Kroz paralelne radnje dobronamjernih provincijalaca Rim ubrzo ruši sve njihove iluzije.

1953. nastaju 'Dangube' (I vitelloni) kojima redatelj stječe status značajnog autora, a koje se opet vraćaju u lokalitet dokone, malograđanske provincije na obali mora kojom redatelj tretira dobro mu poznatu situaciju pasivnih, inertnih karaktera bez volje i ambicije koji mladost provode nimalo ne brinući o budućnosti, jer je ona obiteljskim dobrima osigurana.
Četvero mladića se zabavlja, zavodi žene, dokoličari. Samo jedan od njih, autorov glas i alter ego uspijeva smognuti snage i pobjeći od ustajalih i ustaljenih životnih navika.

I napokon međunarodna slava i prvi Oscar za strani film 'Ulica' (La strada, 1954) s G. Masinom i Anthonyjem Quinnom u čuvenim ulogama pomalo zaostale i hipersenzibilne cirkuske pomoćnice Gelsomine i brutalnog snagatora Zampana.
Fabula je opet smještena u milje putujućeg cirkusa dok je minuciozna obrada likova i njihovog kompleksnog odnosa ponukala povjesničare da počnu govoriti o pojavi neorealizma duše, Crkvu da obasipa Fellinija lovorikama (motivi patnje, milosrđa, ljubavi, iskupljenja i kajanja), a lijevo orijentiranu kritiku na pokudu zbog potiskivanja socijalnih problema, a naglašavanja psiholoških. Češće je pak prevladavalo mišljenje o kritici patrijarhalne dominacije.

Opori zaokret koji loše prolazi jest realistička drama teške atmosfere i nepopularne tematike 'Probisvijet' (Il bidone, 1955) koja prikazuje trojicu sitnih varalica koji prerušeni u svećenike iskorištavaju sirotinju.

Međutim, 'Cabirijine noći' (Le notti di Cabiria, 1957; suradnik na scenariju P. P. Pasolini) vraćaju našeg redatelja na oscarovski kolosijek međunarodnih festivalskih priznanja. Naslovnu ulogu igra opet nezamjenjiva Masina čije je ime u filmu, Cabiria, ironična referenca na istoimeni povijesni spektakl Giovannija Pastronea iz 1914. koji je direktno utjecao na Griffithovu 'Netrpeljivost' (1916). Ovdje je riječ o prostitutki željnoj ljubavi i boljeg, ljepšeg života koja se ni u najbjednijim trenucima ne odriče svog deplasiranog, vedrog optimizma. Ovu ulogu koja je od Masine učinila zvijezdu i za koju je dobila brojne nagrade, mnogi smatraju najvećom u njenoj karijeri.

'Cabirijine noći' predstavljaju posljednji film prve Fellinijeve faze u kojoj je problematizirao provinciju, periferiju, sirotinju i bijedu (neorealizam).

1960. označava veliki prijelaz na novu poetiku, to može biti samo 'Slatki život' (La dolce vita). Radnja je preseljena u urbani lokalitet Rima - svijet zabave, potrošnje i masovnih medija. Protagonist postaje intelektualac u potrazi za identitetom i senzacijama, novinar Paparazzo (od tad je naziv u širokoj upotrebi) Marcelo Mastroianni opet autorov alter ego.
'Slatki život' zaobilazi Oscar, ali ne i Grand Prix Cannesa. Prije sklon Vatikan sad zdušno biva okomljen na Fellinija.
Antologijske su scene uvodnih kadrova helikoptera koji prenosi Kristovu statuu kao reklamni model iznad antičkog akvedukta ili završne sekvence u kojoj ribari izvlače iz mora ogromnu hobotnicu, stravičnog, nakaznog izgleda.

Vrhunac Fellinijevog stvaralaštva, istomišljenici su i kritičari, dogodio se osmim i pol po redu filmom 'Osam i pol' (Otto e mezzo, 1963). Fellini je, naime, izračunao da je do tog trenutka snimio sedam i pol filmova (šest cjelovečernjih, jedna korežija i po dvije epizode u omnibusima); ovaj priča autobiografsku priču (iako je jedna od osnovnih značajka Fellinijevog opusa autobiografizam, ovdje je to dovedeno na razinu tematike i strukture) o uspješnom i hvaljenom redatelju u osobnoj i stvaralačkoj krizi pred snimanje novog filma – što je situacija u kojoj se Fellini tada zatekao.

Njega opet igra majstorski Mastroianni s prepoznatljivim detaljima, crnim šeširom i crnim 'Buddy Holly' naočalama. 'Osam i pol' je jedan od najvažnijih metafilmova koji problematizira sam filmski kreativni proces, te rabi iznimno složenu strukturu miješanja i izjednačavanja po važnosti različitih razina i tretiranja realiteta (prošlost, san, zbiljski sadržaj, mašta, podsvijest, stilizacija).
Fellini je ovim djelom, koje osvaja Oscara i od 1972. se stalno nalazi na listama deset najboljih filmova svih vremena, postao redatelj-superstar.

Prvi film u boji, 'Giulietta i duhovi' (Giulietta degli spiriti, 1965), napisan je za voljenu Masinu, a analizira krizu identiteta sredovječne kućanice, te je kao takav svojevrstan ekvivalent liku redatelja Guida Anselmija iz prethodnog filma. 

'Satyricon' (Fellini Satyricon, 1969) ispostavlja opet zaokret u vidu antičkog, dekadentnog Rima u kojem dotadašnji pojedinac u krizi postaje društvo u krizi. Snimljen je prema fragmentarnobilnoj prozi G. Petronija Arbitera koja je omogućila redatelju puno razvijanje mozaičke strukture i vizualno atraktivnih, stiliziranih prizora, pravih malih spektakala.

'Rim' (Roma, 1972) predstavlja osobno viđenje drevnog grada – mladost, urbane atrakcije, navike i radosti grada – skupljena su tu sjećanja, opservacije, kritika, ironija i satira.

Najuspješniji film po izboru gledatelja, ujedno i populistički sinonim za Fellinija, je naravno, četvrti Oscar 'Amarcord' (1973) koji nas vraća u redateljevo djetinjstvo i Rimini 1930ih koji se karakterizira tradicionalnim prirodnim, društvenim i obiteljskim spektaklima i ritualima (smjena godišnjih doba, prolazak velikog broda, karnevali, fašističke svečanosti, bračne svađe) prožetim đačkim nepodopštinama, lokalnim spletkarenjima i seksualnim odrastanjem.

1976. slijedi 'Casanova' s Donaldom Sutherlandom u naslovnoj ulozi, a kojeg je Fellini prikazao kao raskalašeni, promašeni život, dok je sam film skupi spektakl maštovite scenografije u kojem svi elementi podcrtavaju artificijelnost prizora i beznađe prikazanog.

'Proba orkestra' (Prova d'orchestra, 1978), svojevrsna politička satira snimljena za TV, izdvaja se kvalitetom u zadnjoj redateljevoj fazi i često smatra posljednjim njegovim velikim odličnikom (u smislu prijašnjih remek-djela). Radnja: orkestar se uvježbava pod palicom njemačkog dirigenta, što prati i TV-ekipa koja u pauzama obavlja intervjue. Dirigent se žali na nepoštivanje autoriteta, a glazbenici sve više počinju iskazivati svoje mišljenje i biti neposlušni.

'Grad žena' (Citta delle donne, 1979) se ponovno vraća 'feminističkoj' tematici. Film je, naime, napravljen kao san jednog profesora erotomana (Mastroianni) koji sanja da se našao u hotelu u kojem se održava feministički skup. Okružen samo ženama, bježi. Od straha se budi i ugleda kako u kupe njegovog vlaka ulaze sanjane žene.

Fellini je ukupno režirao dvadesetak filmova, od kojih je zadnji nastao tri godine prije njegove smrti (31. listopada 1990) 'La voce della luna'.

Zadivljujuća je sposobnost ovog velikana spajanje i balansiranje potpunih suprotnosti u savršenoj harmoniji - dokumentaristički odnos prema stvarnosti prožet problematiziranjem te stvarnosti na strukturnoj razini (stilizacija, vizualizacija mašte, onirizam); kritički stav i tezičnost ublažavaju se melankolijom lika i situacije; isječci pragmatične društvene prakse asociraju na cirkus i nijemu komediju; nostalgija se razlaže ironijom, a sentimentalnost groteskom. 

Globalna metafora koja pojašnjava autorov odnos prema materijalu koji izbjegava uspostavljanje uzročno-posljedičnih relacija među svojim prizorima, glazbeni leitmotiv za gotovo svaki lik i prepoznatljiva cirkuska disonantnost / Nino Rota kao stalni glazbeni suradnik sve do smrti, motivi mističnog izbavljenja, mozaička struktura, kritički humanizam… sve je to obožavana institucija Fellini.