Louise Brooks

Tamnosmeđi bob po posljednjem modnom prijedlogu učinio je jedno blijedo, glumačko lice zauvijek prepoznatljivim simbolom nijemog filma.

Ovaj djevojčurak (tip koji je i često igrala) krhke, dječačke figure čijom eteričnom pojavom dominiraju duge obrve iznad velikih, bademastih očiju utjelovit će predodžbu nevine erotičnosti i razigrane, radoznale seksualnosti kakva se nakon nje više nije pojavila na velikom platnu ili kao što je direktor Francuske kinoteke, pasionirani kolekcionar Henri Langlois volio ponavljati 'Ma, kakva Garbo, kakva Dietrich, postoji samo Louise Brooks!'

Nekoliko je stvari koje začuđuju i pobuđuju trajnu senzaciju za Brooks - prije svega, potreba za demistifikacijom njenog mita (koji je sama stvorila), odnosno razumijevanjem onoga što navodi gledatelja na trajnu opčinjenost njenim likom, na izricanje hvalospjeva eteričnosti i nadnaravnoj gracilnosti koja se pripisuje samo vilinskim stvorenjima; uopće je zanimljiva upotreba rječnika koja se koristi prilikom svakog spomena na Louise Brooks.

Sigurno da je to povezeno s njenom najvećem ulogom mlade nimfomanke Lulu u filmu 'Pandorina kutija' (Die Büsche der Pandora/G.W. Pabst, 1929) kroz prizmu koje ju se zapravo i doživljava. Nadalje, tu je i nepovjerenje u njen istinski talent koje se zadržalo sve do 1950ih i 60ih kad su njen lik i djelo, napose 'Pandorina kutija', prevrednovani.

Pitanje koje se stalno postavljalo, a na neki način se postavlja i danas, jest je li Brooks uopće odglumila tu ulogu – tolika je bila lakoća njene igre i autentična uvjerljivost koju je ispoljavala.
Za razliku od drugih heroina, Hitchcockovog tipa primjerice, koje su pod bazičnim slojem hladnoće i arogancije naznačivale razarajuće strasti, kod Brooks nije nikad bilo naznačivanja, skrivanja; ono što je ekran vidio, to je bilo što uloga posreduje – tim je fascinacija njenom privatnom ličnošću bila još veća.

Naravno, nije zanemariva činjenica da je karijeru započela kao plesačica, a s vremenom i članica popularne broadwayske trupe Ziegfeld Follies da bi potom, sa samo devetnaest godina, 1925. potpisala petogodišnji ugovor za Paramount i preselila u Hollywood.

O plesnoj vještini koju je počela naučavati još u rodnom Kansasu (rođena je 1906.) i koja ju je i dovela u New York, rado  je govorila: 'Naučila sam glumiti gledajući Marthu Graham kako pleše i naučila sam plesati gledajući Charlieja Chaplina kako glumi.' Trupi Marthe Graham bila je najmlađa plesačica (17), a Chaplinu ljubavnica.

Hollywood ju smješta u žanr komedije dodjeljujući joj uloge 'šiparica', tzv. flapper djevojaka, bezbrižnih, površnih i neinhibiranih, uvijek pomalo androgenih u prikazu, s obzirom na moralne obveze tradicionalno shvaćenih rodnih i spolnih uloga.

U istaknutom ostvarenju Howarda Hawksa 'Djevojka u svakoj luci' (A Girl in Every Port, 1928) primjećuje ju njemački ekspresionistički redatelj Georg Wilhelm Pabst s kojim snima dva najznačajnija filma: 'Pandorina kutija' i 'Dnevnik izgubljene'. Zbog prvog filma raskida ugovor s Paramountom s kojim je Pabst neuspješno pregovarao oko posuđivanja glumice, te u zadnji tren sprečava drugu zvijezdu, Marlene Dietrich (koja se navodno već spremala potpisati ugovor) da zaigra njezinu ulogu karijere Lulu.

'Pandorina kutija' je temeljena na ekspresionističkoj drami njemačkog pisca Franza Wedekinda koji je Brooksinu kreaciju nazvao 'personifikacijom primitivne seksualnosti koja je nesvjesno inspirirala zlo'. Film je također i egzemplaran moment plodne suradnje redatelja i glumice koji su uspjeli postići potpuno stapanje Brooks s likom neodoljivo senzualne žene-djevojčice čiji su postupci i razmišljanja izvan granica morala.

Možda najbolje što je Pabst učinio s Wedekindovim tekstom jest to što je oslobodio Lulu grijeha i krivnje, a njenu nasilnu smrt prikazao prirodnom. Radnja je sljedeća: stariji uglednik berlinskog društva se namjerava oženiti ministrovom kći, međutim njegova mlada ljubavnica Lulu ga uspijeva navesti da se oženi njome; uoči vjenčanja mladoženja shvaća da njegova zaručnica ima brojne ljubavnike i poklonike, nastaje okršaj u kojem on pogiba, a Lulu bježi u London da bi tamo poginula od ruke Jacka Trbosjeka.

Louise Brooks je o finalu rekla sljedeće: 'Badnja je večer i ona će dobiti dar o kojemu sanja od djetinjstva – smrt od ruke seksualnog manijaka'.

U režiji se posebno izdvajaju izražajni krupni planovi (koji su Brooks proslavili) koji se ritmički izmjenjuju s ugođajnim zbivanjima u širim planovima, dok se prostor tretira simbolično – prevladavaju interijeri, a eksterijeri se najčešće događaju noću ili u magli.

'Dnevnik izgubljene' (Tagebuch einer Verlorenen, 1929) nastavlja provokativan portret građanskog licemjerstva Weimarske Njemačke. Ovdje mlada djevojka ostaje trudna nakon što ju je silovao očev asistent, obitelj joj oduzima dijete i smješta ju u popravni dom iz kojeg ova bježi s prijateljicom. Utočište nalaze u bordelu.

Louise Brooks će snimiti još nekoliko filmova dok se potpuno ne povuče 1938. Od njih se ističe francuska suradnja u 'Nagradi za ljepotu' (Prix de beauté, Augusto Genina, 1930) koju snima nakon što je odbila nadosnimiti glas za prije snimljeni nijemi film 'The Canary Murder Case' (1929). Zbog takvog ponašanja Hollywood joj sabotira karijeru, te se ima priliku pojaviti samo u epizodnim ulogama B-produkcije, dok napokon ne odustane nakon ukupno 25 snimljenih filmova.

Vraća se u New York, zapošljava kao prodavačica, odaje depresiji i ginu, no 50ih ipak odlučuje stvoriti novu, uspješnu karijeru filmske publicistkinje. Njeni britki i inteligentni eseji o filmskoj mainstream industriji skupljeni u knjizi 'Lulu u Hollywoodu' smatraju se jednim od boljih uvida u opore mehanizme tvornice snova.

Jedan od najboljih bezbrojnih hommagea glumici svakako je Godardov 'Vivre sa vie' iz 1963. u kojem prekrasna Ana Karina igru prostitutku Nanu koja izrazito nalikuje Louise Brooks.

Privatno je Brooks bila jedna veoma inteligentna žena koja je bolje od zloglasnog star-sistema izmanipulirala cijelu medijsku predstavu o sebi koja traje do današnjih dana. Misterioznost i svojevrsni nagovještaj 'heroin-chica' bili su posebno dragi ovoj samovoljnoj, teškoj i snobovskoj ženi naprednih svjetonazora koju su podjednako prisvojile i heteroseksualne i lezbijske zajednice, a koju je godišnjom rentom uzdržavao zaljubljeni bogataš William Paley.

Umrla je od srčanog udara 8. kolovoza 1985.