Charlie Chaplin

'Sve što mi treba za pravljenje komedije je park, policajac i predivna djevojka', rekao je najslavniji Brko. I da je djevojka mlađa od 17... dodajemo mi.

Preslavnog Britanca je vrlo vjerojatno jednako obilježio njegov karakterističan geg, cilindar i štap kao i njegova strast prema tinejdžericama. Osim što su slavili njegove glumačke bravure, smatrali ga sinonimom za ranu filmsku eru, optužbe da je seksualni ovisnik koje je na njegov račun sipala Mildred Harris (samo jedna iz njegove niske žena) uglavnom su smatrali stopostotno istinitima. Jedan od najproduktivnijih likova iz nijemog filma svoj je sedamdesetogodišnji rad započeo kao dječji zabavljač na viktorijanskim daskama.

Naime, roditelji su bili u showbizu, no nije sve bilo blistavo: otac  je bio alkoholičar i umro je kad je Charlie imao 12 godina, dok mu je majka patila od shizofrenije. On i polubrat Sydney vrlo su često brinuli sami za sebe. Chaplin je prvi izlet na pozornicu odradio u petoj godini kada je na istoj mijenjao majku, a početni profesionalni angažman predstavlja njegova aktivnost u plesnoj trupi 'Eight Lancashire Lads'. Pantomima ga je također privlačila te je već u 11. godini dobio ulogu u 'Pepeljugi' koja je igrala na londonskom Hippodromeu.

Tu su ulogu slijedile mnoge druge, a isticanjem u komičnim predstavama dogurao je do glavnog klauna (i glavne zvijezde, afkors) u 'Fun Factory', kompaniji koju je predvodio Fred Karno. Taj ga je isti Karno dopremio do Amerike – imigracijski zapisi pokazuju da je Chaplin preplovio baru 1912. godine. Zanimljiv podatak govori da je u Karnovoj trupi bio i stanoviti Arthur Stanley Jefferson koji će kasnije postati Stan Laurel. Neko su vrijeme Chaplin i dotični čak dijelili jenkijevsku sobu, no Laurel se vratio u Englesku dok je Chaplin 1914. ubilježio kao godinu svog prvog pojavljivanja na filmu ('Making a Living').

Charlijeva je rana karijera najprije započela u Keystone studiju – tu je razvio legendarni slapstick lik Skitnice, ali i kovao redateljski zanat, učio montirati te snimao kratkiše. 1916. potpisao je izdašan ugovor za Mutual Film korporaciju, a razdoblje od gotovo dvije godine koje su uslijedile često je nazivao najsretnijim razdobljem svoje karijere. Dadoše mu gotovo apsolutnu umjetničku slobodu, a kroz nepunih 18 mjeseci snimio je 12 komedija koje su žarile i palile po svim kinima.

Od ostalih se komičara te ere (najčešće usporedbe bile su s Keatonom i već spominjanim Laurelom), osim po osjećaju za tržište i zaradu, razlikovao i po strogom tradicionalizmu tj. fokusu na izvedbu, inovativnom korištenju mimike te uvođenju eksperimentiranja s pokretima. Mnogi analitičari smatraju da su Laurel i Keaton ustvari učili od Chaplina te nastavljali od njegovih ideja razvijati svoj vlastiti identitet.

Bilo kako bilo, Charlie je već 1918. godine zajedno s bratom otvorio vlastiti studio u L.A.-u, a upravo je on, uz Douglasa Fairbanksa, Mary Pickford i D.W. Griffitha zaslužan za utemeljenje United Artista, distribucijske kuće koja je mnoge spasila nameta studija. Koristeći stvorenu nezavisnost, slijedećih je 35 godina snimao radove kojima se s pravom tepa da su bezvremenski.

Shortovi poput 'A Dog's Life' (1918) te 'Pay Day' (1922), dugi filmovi poput 'Shoulder Arms' (1918) te 'The Pilgrim' (1923) bili su uvertira kreativnoj maniji: 'The Kid', 'A Woman of Paris', 'Zlatna groznica' i 'Cirkus' bili su iznimno cijenjeni. Dolazak zvuka donio mu je trenutnu pomutnju, no istovremeno je značio i kreativnu injekciju – 'Svjetla velegrada' (1931) i 'Moderna vremena' (1936) dan danas se smatraju njegovim najboljim filmovima.

Kritičari su se već tada složili da je sjajno izbalansirao komične i sentimentalne dijelove, a glazbenim skorovima i zvučnim efektima koji su dolazili s radija ili tv-a otpratio je nijemi film na izdisaju. Chaplin se zvuku vitoperio sve do kasnih tridesetih godina 20. stoljeća, pa su mu najpoznatiji dijalogaši 'Veliki diktator' (1940), u kojem se bavi ismijavanjem nacizma što je u to doba u SAD-u smatrano izuzetno hrabrim istupom, 'Gospodin Verdoux' (1947) te 'Limelight' (1952). Na potonjem je čak uposlio i suvremenika Bustera Keatona kojem u to vrijeme i nisu cvale ruže.

Njihov je odnos nadasve zanimljiv i malo poznat javnosti: jedan o drugome nisu baš puno toga izjavljivali; neki su ih smatrali rivalima, a drugi izvori navode da su bili veliki prijatelji. Sve u svemu, Keaton ga je u biografiji nazvao najvećim komičarem svih vremena. Uz Chaplinove filmske i ljubavne afere, razne su kontroverze izazivala i njegova politička uvjerenja. Uvijek je simpatizirao lijeve, a svi su mu filmovi snimljeni nakon Velike depresije bili poprilično politički obojeni tj. jasno su zagovarali prava radnika, naglašavali loše uvjete života siromašnih, u nekoliko je govora Chaplin najotvorenije hvalio uspjehe Sovjeta, nikad nije javno podržao uključivanje SAD-a u rat, a njegove kritike kapitalizma su čak izazvale i prosvjede.

Takvi su potezi u makartističko doba bili i više nego nepatriotski te su osim bijesa javnosti izazvali Chaplinov odlazak iz SAD-a 1952. godine. Planiran put kući, u Englesku, zbog nekih se akcija Edgara Hoovera pretvorio u preseljenje, a Charlie se u obećanu zemlju nakratko vratio 1972. (ne bi li primio počasnog Oscara za utjecaj na filmsku umjetnost 20. stoljeća). Njegove su žene također izazivale mnogo prašine: prva, Edna Purviance bila mu je partnerica u Mutual studiu; s Mildred Harris oženio se zbog lažirane trudnoće dok je njoj bilo samo 16; s Polom Negri je navodno bio zbog publiciteta; Lita Gray postala je punoljetna u 4 godine braka te mu je, odnoseći brdo love, donijela sijede.

Nakon dugotrajnije veze s Paulette Goddard te dramatične avanture s Joan Berry koja ga je čak i tužila, sreću je našao s Oonom O'Neil. Kada su se oženili njemu su bile 54, a njoj samo nježnih 17, a izrodili su čak osmero djece (a Chaplin je već imao djece iz raznih prijašnjih brakova i veza). Simbioza je, navodno, bila potpuna; ona je žudjela za očinskom figurom, a njemu je nakon blaćenja ugleda trebala žena koja će ga obožavati. Zadnje je godine života proveo u Švicarskoj gdje je umro od moždane kapi u 88. godini.

Nije ni umro bez skandala – njegovo su tijelo ukrali ludi poljski i bugarski mehaničari s namjerom da od obitelji iznude lovu. Plan je propao, a nakon što je tijelo pronađeno, Charlija su zalili s brdo betona kako bi spriječili nove pokušaje. Bizarluka ima još: iako su Chaplinova stopala i ruke utisnuta u slavni pločnik ispred Graumanove dvorane, u doba kad je došao u nemilost ta je ploča maknuta iz javnost i izgubljena te joj se ni danas nije ušlo u trag.