Christopher Doyle

Na pitanje je li odrastao gledajući filmove, Doyle odgovara 'u Australiji ljudi idu u kino 'radi ševe'. Takav neopterećen snimio je neke od najljepših prizora suvremenog filma.

'Današnji filmovi su fašistički. Redatelji poput Stevena Spielberga ili Michaela Manna uvijek govore gledatelju kako da gleda. U filmu je jednako važno ono što vidite kao i ono što ostaje izvan kadra. A mnogi ljudi ne znaju ostaviti i drugo oko otvoreno.' Christopher Doyle

Svatko od nas ima svoj specifičan pogled na svijet (doslovno i u prenesenom značenju), ali rijetki imaju sposobnosnost da svoje viđenje svijeta objasne, a kamoli predoče drugima na konkretan način – riječima, paletom boja ili filmskom kamerom. Christopher Doyle, čini se, nema tih problema, koliko god njegovo viđenje svijeta odudara od uobičajenog. Ovoga Australaca s hongkoškom adresom stanovanja lako ćete prepoznati – izgleda kao 'mješanac Samuela Becketta i new-age putnika' (Gaby Wood), a kada ne snima, u ruci mu se vjerojatno nalazi krigla ili čaša piva. A ako još i proćaskate s njime, obasut će vas bujicom riječi i brojnim asocijacijama. Zapravo, jedina osoba za koju tvrdi da priča više od njega je Quentin Tarantino. 'Jeste li ikada upoznali Tarantina? A mislili ste da ja previše pričam.'

Doyle je jedan od rijetkih direktora fotografije za kojega se može reći da je popularan, poznat i značajan kao i redatelji s kojima je radio. A filmografija mu je zaista impresivna. Surađivao je s Chenom Kaigeom, Zhangom Yimouom, Gusom Van Santom, Jamesom Ivoryjem i M. Night Shyamalanom, no najpoznatiji je po suradnji s hongkoškim redateljem Wong Kar Waijem s kojim je snimio neke od najljepših prizora u recentnoj filmskoj povijesti.

'Chunking Express' (1994), 'Happy Together' (1997), 'In The Mood For Love' (2000) i '2046' (2005) prepoznatljivi su po svojim izražajnim bojama, spretnom kamerom iz ruke te bilježenjem svjetala u pokretu (posebice 'Chunking Express'), čija neuhvatljivost i blistavost simboliziraju ljubav koja je jedino moguća u sjećanjima junaka, nikada u sadašnjosti.

In the Mood For Love

'Poznajemo se toliko dobro da si dovršavamo rečenice', kaže Doyle o svojoj suradnji s Kar-Waijem. No, petogodišnji rad na '2046', svojevrsnom nastavku filma 'In The Mood For Love', imao je svoje posljedice na njihov suradnički odnos. Doyle je izjavio kako je zbog projekta odbio mnoge redatelje, njegove 'velike, velike prijatelje' zbog rada na filmu koji je, prema njemu, suvišan. 'Bili mi umjetnici ili ne, želimo poručiti samo jednu stvar, uvijek tražeći načine da je izrazimo. Zato je '2046' bila nepotrebna. Mislim da je Wong Kar-Wai to shvatio i da je zato trebalo toliko dugo'.

Zato je u posljednje vrijeme Doyle započeo druge suradnje, mijenjajući narančasto-žuti retro ambijent iz 'In The Mood For Love' hladnijim, prozračnijim kadrovima tajlandskog redatelja Pen-eka Ratanaruanga ('Posljednji život u svemiru', 2003 i 'Nevidljivi valovi', 2006). Promjena koja je sasvim u skladu s tematikom filmova koji opet govore o samoći i potrazi za ljubavlju, ali na jedan drugačiji, hladniji način.

Zanimljiva je i Doyleova suradnja sa Shyamalanom u 'Ženi iz vode' (2006) gdje su njegovi stavovi o važnosti kombiniranja onoga što gledatelj vidi i onoga što naslućuje primjenjivi i na žanrovskome planu. Neobični kutovi snimanja i vožnje posebno su efektni u stvaranju atmosfere napetosti, jeze i iščekivanja, a zeleno-plavi tonovi također su novost, iako i ovaj film sadržava neke osobine po kojima je Doyleov 'kameropis' prepoznatljiv.

Njegova kamera često glumcima prilazi s leđa, a ponekad je upravo iskrivljena sjena ona koja će prva ući u kadar i najaviti onoga tko dolazi. Također su česti odrazi likova u zrcalima i staklima, a ponekad gledatelj ni ne vidi osobe o kojima je riječ, nego čuje njihove glasove kako dolaze iza rubova kadra (npr. 'In The Mood For Love' gdje nikada frontalno ne vidimo supružnike naših junaka). Sva su tri postupka ključna za stvaranje specifične atmosfere iščekivanja i napetosti, a gledatelju je omogućeno da cjelinu viđenoga upotpuni svojom maštom, te tako aktivno sudjeluje u tumačenju (i stvaranju) filma.

Osim manjih, intimnijih projekata, Doyle je radio i na skupim produkcijama. Na našem području možda je i najpoznatiji po 'Heroju' (2002) Zhanga Yimoua gdje je specifičnom upotrebom boja dao novo značenje pojmu 'vizualne poezije'. 2005. je godine završio 'The White Countess' Jamesa Ivoryja, romantičnu priču smještenu u Šangaj. Poznat je i po Van Santovom 'Psihu', remakeu rađenom po principu kadar po kadar, s tim da je Doyle izjavio kako nije gledao Hitchcockov original.

Osim dugometražnih filmova, Doyle se bavio snimanjem video spotova i to za Texas ('Gatewey'), The Strokes ('Juicebox') i DJ Shadowa ('Six Days', režirao ga je Wong Kar-Wai), a snimao je i kratke filmove koji su se puštali kao pozadina modnih revija (npr. za Davida La Chappellea).

Six Days

Zanimljivo je da se nikada previše ne zamara tehničkim aspektima samoga procesa snimanja. Čak je odustao od snimateljske škole u Francuskoj, izjavivši da pametni ljudi ono što im treba mogu savladati u nekoliko mjeseci. 'Mislim da sam počeo shvaćati što radim negdje oko 'Days Of Being Wild' (1991). Ne možeš naučiti snimati filmove. Moraš raditi pogreške, poboljšavati ih, a onda učiti na tim stvarima.'

Doyle je relativno kasno počeo snimati filmove. S 18 godina napustio je Australiju zaposlivši se na norveškom brodu kojim je 3 godine plovio oko svijeta. Zatim je živio u Indiji, Izraelu i na Tajlandu, baveći se bušenjem nafte, čuvanjem krava i radeći kao doktor kineske medicine. 'Ta je 'potraćena mladost' najvrijednija imovina za ono što radim danas. Vidiš svijet, tri ili četiri puta završiš u zatvoru, skupljaš iskustvo. I onda imaš nešto za reći. A ako nemaš ništa za reći, ne bi trebao snimati filmove.´

Još i dan danas, kada je pronašao svoj životni poziv, njegova lutanja po svijetu ne prestaju. Ima ga na sve strane jer snima filmove na trima kontinentima – osim u Aziji i Sjevernoj Americi, s Phillipom Noyceom snimio je 'Rabbit-Proof Fence', film o djevojčici Aboridžinki s radnjom u Australiji. Njegova konstanta skitanja po svijetu, kao i dobra kondicija u opijanju (čovjek pije pivo za doručak:) doveli su i do razvoda, no u njegovom stilu. Naime, s bivšom je suprugom još uvijek u prijateljskim odnosima – ona radi kao asistentica na nekim njegovim filmovima.

On sam ističe da je jezik odigrao veliku ulogu u njegovome životu. Iako rođen u Australiji, nikada nije volio australski naglasak koji je izbjegavao izgovarati. Njegov je mandarinski danas toliko tečan da se ponekad uhvati kako riječi mora doslovno prevoditi na engleski. Čak je dobio i svoje kinesko ime: Du Ke Fung, što znači 'kao vjetar'. Osim mandarinskim, služi se i francuskim i kantoneškim, a uzima satove iz španjolskog, japanskog i tajlandskog.

Zato i nije neobično što njegov redateljski prvijenac 'Away With Words' (1999), istražuje kako riječi formiraju naš pogled prema svijetu. Glavni lik filma, Kevin, funkcionira kao redateljev alter ego, što Doyle ni neskriva. Kevin je stalno pijan, druži se s marginalcima i osobenjacima, upušta u kojekakve pothvate i pritom se strašno zabavlja. No, ispod komične maske krije se osoba koja traži najbolji mogući način da sebi objasni svijet, ali i obrnuto – da sebe objasni svijetu. A to će najbolje ostvariti filmom, medijem u kojem se najbolje snašao. I zato dosta s riječima – slika zamjenjuje njih tisuću.

Njegov posljednji rad je 'Paranoid Park', novi film Gusa Van Santa.