Victoria Abril

'U usporedbi s plesanjem, filmovi su mi se činili kao djelo lijenih propalica. Nema nimalo fizičke boli, dovoljno je reći i zamisliti ono što piše u scenariju.'

‘Ona se kreće poput pantere predući u flamenco ritmu… Ne gledate samo njezinu izvedbu, vi je osjećate širom svojih pora', reče neki filmski uglednik. Respektabilna španjolska glumica, često zazivana Almodovarovom muzom, svoju je karijeru počela kao plesačica. Učitelj plesa je bio taj koji ju je potaknuo na prvu ulogu. Ako njezinoj reputaciji, listi nagrada koju je posvojila te nominacijama dodamo i frišku bossanova jazz karijeru...može se reći da je Abrilova zaista showbizerica opće prakse. Sa superlativima nije gotovo: u brojnim je biografijama na netu također veličaju kao europsku glumicu koja je izgradila svoj kult u SAD-u, a istovremeno zadržala svoj europski štih.

Elem, nakon djetinjstva u Madridu o kojem nema baš nekih naročitih podataka osim činjenice da je od sedme godine počela plesati balet, ističe se kao 14-godišnjakinja – svojoj je facici osigurala prepoznatljivost hostesiranjem u emisiji ‘Uno, dos, tres, responda otra vez’. Nakon nagovora učitelja plesa iz prvih redaka priče, krenula je s filmovima ‘Obssesion’ Lare Polop te ‘Promjena spola’ Vincenda Aranda u kojem je glumila muškarca koji mijenja spol. Prva uloga i nježne godine, a već je zagrebala prave almodovarovske teme koje će je na neki način pratiti kroz cijelu karijeru: do sada šezdesetak filmova u francuskoj, talijanskoj i španjolskoj produkciji! Budući da senzualna glumica uz materinji tečno parla talijanski i francuski dobrano je proširila svoje domete. S engleskim je, baš poput punokrvne Španjolke, ipak na vi, iako se okušala i u ulogama na engleskom jeziku.

Daklem, uloge sedamdesetih profilirale su je u kontroverznom i slobodarskom smjeru, no mnogo se biografija slaže da je u početku fanove skupljala svojim seksepilom. U rodnoj je Španiji veliki uspjeh doživjela 1979. filmom ‘La muchacha de las bragas de oro’ u režiji Vincenta Arande. Budući da je zbog drugog, sad već bivšeg, muža Pierrea Edelmana od 1982. nastanjena u Francuskoj, ne čudi podatak da su je inače rigidni Francuzi nominirali i za Cesara. Pravo doba za nagrade bile su devedesete: 1987. dobila je nagradu u San Sebastianu za najbolju glumicu u filmu ‘El Lute: camina o revienta’ dok je 1991. osvojila Berlin i međede s filmom ‘Amantes’, opet u režiji Vicenta Arande.



Svjetsku prepoznatljivost donijela joj je suradnja s Pedrom Almodovarom. Navodno ju je želio angažirati već u filmu ‘Žene na rubu živčanog sloma’, no odbila ga je. U nekoliko je intervjua navela da je zbog toga odmah požalila pa je ubrzo prihvatila ulogu u filmu ‘Veži me’ (1990). Uz Antonia Banderasa kao bolesnog fana (bio joj je partner čak pet puta) zabljesnula je kao glumica ovisnica. Njezina talentiranost i umjetnička svestranost ključni su za bliskost s Pedrom – surađivali su još na filmovima ‘Visoke pete’ (1991) te ‘Kika’ (1993).

Kika, r: Pedro Almodovar

Kritika ju je voljela, a niz luckastih uloga okrunila je prostitutkom alkoholičarkom u ‘Nadie Hablara de Nosotras Cuando Hayamos Muerto’ (1995) te osvojila Goyu i nagradu u San Sebastianu. Godinu prije toga krenula je i u holivudske vode, no naslov ‘Jimmy Hollywood’ u kojem parira Joeu Pesciu bio je iznimno kritiziran.

Što se tiče pjevačke karijere, debitirala je nedavno, 2005., s albumom ‘Putcheros’ prateći bossa novu, flamenco i sambu. No, ambicija očito postoji od davnih dana: još 1969. pokušala je biti španjolska reprezentativka na Euroviziji. Nažalost, njezina je pjesma ‘Bang-bang-bang’ bila predzadnja.

El camino de los Ingleses, r: Antonio Banderas

Njezin je najnoviji film ‘El camino de los Ingleses’ režirao stari drug, Antonio Banderas, premijerno je prikazan na Sundanceu, a potom i u Berlinu. 

Ima dva sina, Martina i Felixa.