David Fincher

Najveći kritičar konzumerističkog društva među holivuđanima, ujedno je i njegov najveći promotor na malim ekranima. Ali kaže da su njemu i reklame - priče.

''Ne znam koliko bi filmovi trebali biti zabavni. Mene uvijek više zanimaju filmovi koji ostavljaju ožiljke.''

Da Fincher nije filmski redatelj bilo bi ga vrlo lako zamisliti u nekoj drugoj ulozi, primjerice kao nekog od onih bondovskih negativaca koji imaju priliku jednim pritiskom gumba otpratiti ovaj svijet uz veliki prasak u jednako veliko ništavilo.

Jer Fincher ne voli svijet koji smo stvorili. On ga trenutno samo zanima kao velika pozornica s koje može kao kakav apokaliptični prorok dijeliti svoje mračne vizije s publikom i pozivati je na razmišljanje. Za svoj 'vizionarski' pothvat regrutirao je pravu malu vojsku filmskih antijunaka, počevši od religijski motiviranog ubojice ('Sedam', 1995.), preko emotivno osakaćenog bogatuna ('Igra', 1997.), sve do anarhičnog Tylera Durdena ('Klub boraca', 1999.).

Svi su oni u kurirskoj misiji prenošenja Fincherovih poruka zacementirali svoj položaj u suvremenoj filmskoj i pop kulturi prerastajući ponekad svojom karizmom filmsku poetiku svog stvaraoca. Poglavito u slučaju Tylera Durdena.

David Fincher rođen je 1963. u Denveru, Colorado, a odrastao je u Californiji. Interes za film pokazuje već od djetinjstva kad je kao dječak počeo snimati filmiće 8 mm-skom kamerom. Ipak nikada nije krenuo putem formalnog filmskog obrazovanja jer ga je smatrao nepotrebnim.

Kako sam kaže: '' Ljudi uvijek govore kako postoji miljun načina da se snimi neki prizor. Ja mislim da postoje samo dva…a jedan je definitivno krivi.''

1980. prelazi u Industrial Light and Magic u čijem se filmu 'Povratak Jedija' njegovo ime prvi puta pojavljuje na odjavnoj roli. Kompaniju napušta 1984. i snima prvi samostalni film - dokumentarac 'The Beat of the Live Drum'. Uspjeh njegovog autorskog prvijenca omogućio mu je potpisivanje ugovora za snimanje TV reklama za velike kompanije poput Coca-Cole, Nikea, Pepsija, Levisa itd. Paralelno s time okušava se i u režiranju spotova za ikone pop-rock kulture kao što su Madonna (Vogue, 1990.), George Michael (Freedom, 1990), Billy Idol (L.A. Woman, 1990.), The Rolling Stones (Love Is Strong, 1994.). 


Madonna: Vogue, r: David Fincher

No sve što je do tada napravio bilo je za Finchera tek stilska vježba za ono što slijedi.
 
Prvi puta u filmski indeks upisuje se 1992. realizacijom 'Aliena 3' naslonjenog na scenarij Davida Gilera, Larrya Fergusona i velikog Waltera Hilla.

Fanovi odrasli na vizualnoj ekstravaganciji Ridleya Scotta u prvom, odnosno na Cameronovom adrenalinskom koktelu u drugom 'Alienu', sa gnušanjem su dočekali Fincherovu mračnu, klaustrofobičnu art konceptualu smatrajući da je autor osim što je zadao smrtni udarac svemirskoj heroini Ripley, sličnu stvar napravio i cijelom serijalu.

Od takvog flopa Fincher se jedva oporavlja, priznavši u kasnijim intervjuima kako je nakon Aliena bio čvrstog uvjerenja da više nikada neće dobiti priliku za snimanje drugog filma.

Alien 3, r: David Fincher

On se međutim ne utapa u samosažaljenju već svoje redateljsko samopouzdanje nastoji vratiti režiranjem spotova za Michaela Jacksona (''Who Is It?'', 1993.), Rolling Stonese (''Love Is Strong, 1994.).

Na cinične opaske kako voli povremeno zaplesati s konzumerističkim vragom protiv kojeg se u svojim filmovima tako strastveno  bori (aludirajući pritom na snimanje spotova i reklama) Fincher s ništa manje cinizma odgovara:'' Nikada ne bih mogao snimiti reklamu u kojoj je proizvod u prvom planu. Meni je važno da ispričam priču, a gledatelj će svojom percepcijom odvojiti ono što je tu za njega bitno.''

Xelibri: 'Beauty for Sale', r: David Fincher

Bilo kako bilo kratke filmske forme u obliku spotova i reklama predstavljale su za Finchera idealan kontekst za nastavak stilskog usavršavanja. A i prilično dobar način da prikrati vrijeme u iščekivanju nove prave prilike.  Trebalo je proći tri godine, ali kada se napokon pojavila čvrsto ju je zgrabio bacivši se na režiju uznemirujućeg, sumornog triler 'Sedam' po scenariju podjednako originalnog Andrewa Kevina Walkera. I Walker i Pitt postati će u godinama što slijede najčešći Fincherovi kreativni suradnici.


Sedam, r: David Fincher

U priči o lovu na religijski motiviranog ubojicu koji svoje žrtve kažnjava po principu Danteovog contra-passa, tj. zarobljavajući ih unutar vlastitog grijeha, redatelj počinje otkrivati i svoje temeljne autorske preokupacije. Anemičnost, licemjerje, konzumerizam, lažna sigurnost i otuđenje današnje civilizacije teme su koje zanimaju Finchera.  Jezovitu atmosferu u 'Sedam' redatelj gradi polako kombinirajući duge statične kadrove s početka i sredine filma s onima kratkih montažnih rezova na kraju.

Svoje likove cijelo vrijeme vodi kroz mračne interijere, potvrđujući nečiju 'duhovitu' primjedbu kako se likovi u Fincherovim filmovima redovito kreću u prostorima u kojima nikada nema struje. Iz potpunog mraka na danje svijetlo redatelj nas izvlači tek pri kraju. Nimalo slučajno, kada redatelj napokon  premješta radnju u svijetli eksterijer istovremeno nam po prvi puta odlučuje prikazati ubojicu. Takvim nam redateljskim postupkom više nego znakovito poručuje kroz čija usta želi iznijeti svoje poruke. Njegov John Doe samo je ogledalo na kojem se zrcale stvarni zločini suvremenog svijeta, hedonizam, otuđenost i gubitak identiteta kao neki od temeljnih Fincherovih motiva.

Nekonvencionalni pristup i ugođaj filma 'Sedam' koji je nepovratno promijenio lice dotadašnje mainstream produkcije, objeručke su prihvatili i gledatelji i struka, promovirajući Finchera u novog glasnogovornika generacije. I odjednom ni Alien više nije bio tako loš.

Igra, r: David Fincher

Fincher u idućem projektu 'Igra'(1997.) s novim scenaristom uvlači i novog životnog autsajdera, tjeskobnog i otuđenog Nicholasa Van Ortona (Michael Douglas) u svoj mračni svijet paranoje i bizarnih likova. I ovdje Fincher kao sada već svoj trade-mark uspostavlja dinamičnu igru svijetla i tame, gradeći tjeskobni ugođaj prigušenim tonovima i ispranom  mračnom fotografijom.  U prvom dijelu lice glavnog junaka vidimo tek u sjeni dok s protokom radnje i razvojem priče njegovi obrisi postaju sve jasniji. Kao i u 'Sedam' još jednom Fincher škrto daruje svijetlo tek na kraju filma u funkciji prikaza emocionalne katarze glavnog lika. (blještavo osvijetljena svečana dvorana u koju pada Nicholas)

Priča o Nicholasu Van Ortonu predstavlja filmski prikaz jednog od najraširenijih suvremenih društvenih problema po Fincheru.
''Po meni, čovjekova potreba da u vanjskom svijetu traži stvari kojima bi sebe ispunio iznutra, predstavlja bolest.'' Iz tog razloga on svog ' bolesnog'  Van Ortona podvrgava pravoj bizarnoj, Fincherovskoj kuri liječenja.

U pauzi snimanja filmova Fincher nastavlja brižno njegovati svoju staru ljubav snimajući reklamu za Levis ( ''Reason'', 1998.)

No ubrzo redatelj dobiva malo veću inspiraciju. Literarni istoimeni predložak 'Klub boraca'(1999.), autora Chucka Palahniuka, sublimirao je u sebi gotovo cijeli Fincherov autorski svjetonazor i kao takav postao više nego očit nastavak njegovog opusa.  
Shizofrenija nikada nije izgledala tako poetično kao u prikazu ''naratora'' (Edward Norton), koji pritisnut konzumerističkim  načinom života i svakodnevnom frustracijom stvara svoj alter-ego u liku karizmatičnog anarhiste Tylera Durdena (Brad Pitt).
Fincher za kreiranje ugođaja koristi ključne elemente filma-noira, narcisoidnog, ciničnog naratora i prepričavanje radnje u flash-backovima stavljajući sve to u ruho visoke vizualne stilizacije. Drugim riječima poruku o antikonzumerizmu isporučuje upotrebom konzumerističkih tehnika.


Klub boraca, r: David Fincher

Fincher naratorovu podvojenost dovodi do vrhunca pri kraju filma kada ga konfrontira sa  drugim dijelom njegove rascijepljene osobnosti, odnosno Tylerom  Durdenom. Spoznaja o nepovratnom gubitku identiteta kao i životnog smisla mora logično rezultirati  uništenjem jednog od njih, naratora ili Durdena. 

Redatelj si osim time potpuno daje oduška u završnim prizorima masovne eksplozije u kojima gotovo strastveno uništava betonske spomenike umjetno stvorene potrošačke civilizacije.

Soba panike, r: David Fincher

Kroz sve svoje filmove Fincher diskretno provlači motiv osjećaja lažne sigurnosti. U njegovom idućem,  stilski i sadržajno najkonvencionalnijem djelu, akcijskom trileru 'Soba panike', ( 2002.) to postaje i temeljni motiv. Glavna junakinja (Jodie Foster), samohrana majka s kćeri kupuje raskošan stan u elitnoj četvrti. Stan je specifičan jer u sebi ima ugrađenu sigurnosnu sobu za slučajeve provala ili drugih opasnosti. Međutim prilikom jedne takve provale, soba-tvrđava postaje soba-kavez za svoje dvije stanarke. Fincher i ovu filmsku priliku koristi za naglašavanje specifične poruke - u histeričnoj potrazi za sigurnošću ljudi samo grade zatvore od svojih strahova produbljujući svoju izolaciju i gubitak identiteta.

Zodijak, r: David Fincher

Jedan od posljednjih redateljevih filmova je 'Zodijak' (2006.) koji na prvi pogled izgleda kao da izlazi izvan okvira njegove temeljne autorske preokupacije. No kada se zna da Zodiak spada u rijetke primjerke serijskog ubojice koji nikada nije uhvaćen, stvari postaju mrvicu jasnije. Zodiak je još jedna osoba bez identiteta. Tog ubojicu nisu činila toliko sablasnim njegova zlodjela koliko arogantna navika da ista detaljno opisuje u pismima koja je slao u novine, San Francisco Chronicle. I opet, ponavlja Fincher, identitet je sam po sebi nebitan. On je samo čovjekov način da imenuje stvari kojih se plaši, umjesto da se s tim stvarima suoči. A strah, potvrđuje Zodijak, i s nadimkom može jednako neugodno zaživjeti u našoj podsvijesti.

U namjeri da postigne što više retro ugođaj filma, nalik 'Svim predsjednikovim ljudima' redatelj ga je odlučio u potpunosti snimiti najnovijom digitalnom tehnologijom Valey Viper FilmStream, rabljenom između ostalog i na 'Collateralu'. 

'Neobična priča o Benjaminu Buttonu' bio je vizualno fascinantan, ali isprazan film koji se baš i ne uklapa u Fincherov stil. Nakon tog filma slijedio je trijumf s 'Društvenom mrežom' koja je mnoge fascinirala maestralnom obradom biografske teme zbog koje film uspoređuju i s 'Građaninim Kaneom'. Posljednji Fincherov film je američka verzija 'Muškaraca koji mrze žene' koju mnogi proglašavaju 'filmičnijom', dakle i boljom od originalne švedske verzije, što je rijedak primjer.  

U građenju svojih filmskih priča Fincher nerijetko koketira sa suvremenim mainstreamom, ali mu je stilski i ugođajno daleko superiorniji. Stil je u funkciji sadržaja i obrnuto. Svoje likove redovito smješta u hladne, mračne interijere, lica junaka redovito prikazuje u sjenama  i koristeći se prigušenim tonovima dodatno podcrtava njihova unutrašnja stanja.

Fincher nije naivni idealist koji misli da nas može mijenjati ili poučavati svojim filmovima.  Ali uporno baca pred nas filmske fotografije svojih demona (otuđenost, lažna sigurnost, licemjerje, konzumerizam itd.) nadajući se da ćemo dugotrajnim gledanjem u njih povremeno skrenuti pogled i na sebe. Jer većina tih demona sjedi i u našem krilu. Zbog svega navedenog Fincher predstavlja jednog od najvažnijih redatelja današnjice.