Béla Tarr

Zbog osobina Kodakovog filma njegovi prosječni kadrovi dugi su 10 minuta i 20 sekundi. Činjenicu da traka ima ta praktična ograničenja smatra cenzurom.

Punokrvnog mađarskog redatelja čiji su trademark crno bijeli filmovi, višeminutni kadrovi te poboldani stilski radikalizam u filmske je vode uveo vlastiti amaterizam. Imao je samo 16. godina i još je bio srednjoškolac.

Zahvaljujući tim amaterskim uratcima, zapeo je za oko studiu Bela Balasz te je uz njihovu podršku već u 22. godini imao svoj pravi prvijenac: ‘Obiteljsko gnijezdo’ (1977). Već je tim prvim ozbiljnijim naslovom, onima koji su slijedili i početničkim asistencijama drugim redateljima postao sudionikom i važnom karikom žanra dokumentarne fikcije (iako nije tu ostao).

Najvažniji postulati spomenutog žanra odnosili su se na upotrebu naturščika, samo djelomično isplaniranog scenarija koji se ispreplitao s improviziranim dijelovima te korištenjem kamere iz ruke, a ciljevi su bili prije i iznad svega politički – prikazivanje realnosti bez ikakvog celofaniranja.

Sam je Tarr svoje ideje živio na sličan način, no njegov se rani, relizmom obilježen izričaj počeo dramatično mijenjati početkom osamdesetih. Naime, s tv adaptacijom 'Macbetha' krenuo je s kadrovima na tragu one-takea dok mu se estetika lagano ali sigurno pomicala ka metafizici. U jednom je intervjuu pojasnio da on ima dojam da stalno snima isti film, samo je svaki put sve bolji i bolji te stilski profiliraniji od onog na koji se nastavlja. Barem u njegovoj glavi – baš poput nekog putovanja. U svakom slučaju, jasno je da je svaki kadar vrlo pažljivo koreografiran (bilo kakva greška dovodi do ponovljenog snimanja) a Tarr ponekad koristi i desetak kamermana kako bi fotografija bila dovedena do savršenstva.

Zbog svoje beskompromisnosti nikada nije bio dio mainstreama, često je progovarao o netrpeljivosti mađarske filmske zajednice prema njegovim radovima a neki su ga smatrali apsolutnim čudakom koji se zapetljao u koncepciji. Argumente za navedeno pronalazili su u prosječno 11 minuta dugim kadrovima. Za samo jedan takav bilo mu je potrebno čak nekoliko mjeseci. Svaki pokušaj usporedbe s Tarkovskim i Sokurovom ga i danas duboko vrijeđa, poriče da u njegovim djelima ima dosta alegorije a interpretacija njegovih filmova kritičarima i filmolozima jedan je od najvećih izazova.

Ipak, uz privatno poslovnu intimu s Agnes Hranitzky koja mu je montažerka (istina bog, nema mnogo za rezati), lik mu je i djelo obilježila suradnja s romanopiscem Laszlom Krasznahorkaiem. Tom se simbiozom njegovi motivi od tematiziranja ljudske interakcije u malom prostoru šire na odnose u zajednici, s određenom dozom apokalipse. Počeli su 1987. raditi na 'Prokletstvu' da bi završili na adaptaciji Krasznohorkaievog romana 'Satantango' za koju im je trebalo punih sedam godina. Izrodiše 415-minutno remek djelo. Nakon što je navedeno čedo predstavio međunarodnoj kritici 1994., snimio je još 35-minutno 'Putovanje ravnicom' da bi naglo utihnuo do 2000. godine kada je predstavio film 'Werckmeisterove harmonije'.

Nakon 5 godina izbivanja, trenutno je u tijeku produkcija njegova filma 'Čovjek iz Londona'. Iako je premijera bila najavljena za Cannes 2005. godine, ista je bila otkazana zbog samoubojstva producenta i raznih putešestvija u financiranju. Budući da se film snima na Korzici, svjetski su poznati redatelji potpisali deklaraciju solidarnosti kako bi upozorili na neljudske uvjete u kojima Tarr radi te dozvali financijere upomoć.

Iako često napominje da više ne voli geldati filmove i da ih gleda ovisno o raspoloženju, priznaje da cijeni Fassbindera i Cassavettesa. 2006. godine boravio je u Hrvatskoj kao gost 11. međunarodnog splitskog festivala gdje su mu uručili nagradu za izuzetan doprinos razvoju umjetnosti pokretnih slika.