Ken Loach

`Film nije politički pokret, niti stranka. To je jednostavno film. I jedino što može napraviti je dodati još jedan glas javnome nezadovoljstvu.` Ken Loach

Ken Loach lako bi se mogao ubrojiti u skupinu redatelja koji stalno `snimaju isti film`, što bi značilo da većinu filmova iz njegova opusa povezuje nekoliko stilskih i sadržajnih odrednica koje će vam, ako i slučajno zalutate u kino, dati do znanja da gledate film Kena Loacha. Naturalizam, neprofesionalni glumci, autentične lokacije i autentični dijalekti te borba britanske radničke klase za svoja prava (prikazana na primjeru jednoga pojedinca) elementi su koje se može naći u većini njegovih filmova, od najranijih televizijskih uradaka poput `Cathy Come Home` (1966) pa do prošlogodišnjeg `Vjetar koji povija ječam`, dobitnika Zlatne palme kojeg se trenutačno može vidjeti i na platnima naših kina.

Rođen u pokrajini Warwickshire na sjeveru Engleske, Loach je odrastao u autentičnom ambijentu britanske radničke klase, kao sin električara u tvornici. Tijekom studija prava počeo se baviti i eksperimentalnim kazalištem, no put ga je ipak odveo u filmske vode. Svoje prve redateljske korake napravio je početkom 1960ih za ABC Television, gdje je upoznao Tonyja Garnetta, story editora i producenta s kojim će ostvariti nekoliko ambicioznih filmova koji su stilski i sadržajno revolucionarizirali britansku TV-dramu. Miješanjem obilježja talijanskog neorealizma (autentične lokacije, neprofesionalni glumci) i francuskog novog vala (elipse, narušeni narativni slijed) Loach i Garnett kumovali su nastanku dokudrame, žanra koji je svojim naturalizmom poticao aktualna socijalna i politička pitanja.

Na prvi pogled Loachev pripovijedni stil jako podsjeća na klasični fabularni stil. U središtu je priče pojedinac kojega represivna okolina priječi u ostvarenju vlastitih ciljeva. Ono što ipak izdvaja Loacheve filmove od sličnih hollywoodskih uradaka je napuštanje nekih konvencija vezanih uz mainstream. Junaci ne odgovaraju kanonima ljepote jer se najčešće radi o neprofesionalnim glumcima, s karakterističnim i `neuljepšanim` naglaskom (npr. `Sweet Sixteen` je u SAD-u igrao s engleskim titlovima), a njihove želje uglavnom su jednostavne, vezane uz ugodniju egzistenciju. Većina situacija zbog svoga naturalizma djeluje improvizirano, priča je potisnuta (naglasak je na karakterizaciji likova u teškoj socioekonomskoj situaciji), a krajevi i ne moraju biti sretni, iako su simpatije gledatelja na strani junaka.

Sweet Sixteen, r: Ken Loach

Situacije opisane u njegovim filmovima dijelovi su ljudskoga života u kojima se preklapaju privatno i političko, tj. mjesta gdje se javne institucije najizravnije upliću u privatne živote. Taj dodir javnog i političkog rijetko kada završi pozitivno po junaka, tako da Loachevi filmovi sadrže dozu aktivizma, ali i kritike. Kroz svoje radove Loach često napada vladu svoje države, zbog čega su mu filmovi (osobito u 80ima) znali biti cenzurirani ili im je televizijsko prikazivanje bilo zabranjeno. Na optužbe kako mrzi svoju zemlju, Loach spremno odgovara: `Demokratska je dužnost kritizirati svoju vlast`.

Kako bi fikcionalno predstavio na dokumentaran način Loach poseže za još nekim `trikovima`, između ostalog i za improvizacijom. Kako bi reakcija glumaca bila što autentičnija, Loach im scenarij daje nekoliko sati prije početka snimanja, a nerijetko većina glumaca i ne zna što će se dogoditi dalje. Primjerice, dječak koji trenira sokola u `Kes` (1969) mislio je da je Loach zaista ubio pticu (s kojom se zbližio tijekom snimanja), a glumica koju u `Raining Stones` (1994) posjećuje lihvar nije znala da će je prisiliti da skine svoj vjenčani prsten i dadne ga kao polog za otplatu. Također je već spomenuto da umjesto profesionalnih glumaca preferira naturščike s životnim iskustvom likova koje će portretirati. Legenda kaže da su se neki glumci lažno predstavljali kao fizički radnici kako bi dobili priliku raditi s njime.

Raining Stones, r: Ken Loach

Loach je zajedno s Garnettom započeo raditi na televiziji, a prvi su veliki uspjeh doživjeli s `Cathy Come Home` (1966), socijalnom dramom o dezintegraciji mlade obitelji koja ostaje bez doma. Film je postao jednim od najvažnijih događaja 1960ih, a način na koji je prikazano kako neučinkovite državne institucije psihološki oštećuju one koje bi trebali zaštititi, utjecao je na izvanfilmsku stvarnost. Naime, film je u jednoj večeri pogledalo 6 milijuna gledatelja, potaknuo je i javnu debatu o problemu beskućništva što je pak dovelo do otvaranja skloništa za beskućnike koje funkcionira i dan danas.

Njihov prvi kino film, `Poor Cow` (1967), nadahnut je feminizmom, Brechtom i Godardom, a produciran je uz pomoć hollywoodskog studija. Njihov sljedeći film, `Kes` (1969) producirali su samostalno, a riječ je o filmu kojeg mnogi smatraju Loachevim ponajboljim ostvarenjem. Priča o dječaku koji u treniranju sokola pronalazi utočište od obiteljskih i školskih problema odlikuje se jednostavnom, ali funkcionalnom simbolikom te napretkom u Loachevu stilu. Kamera iz ruke, montažne elipse i iznenadni zvučni signali postale su dio njegova kontrolirano naturalističkog stila kojeg je zadržao do danas.

Kes, r: Ken Loach

Godine 1975. za BBC snima `Days of Hope`, epski film u četiri dijela koji pokriva razdoblje od nastanka Britanske radničke stranke 1916. do Generalnog štrajka 1926. U filmskim je krugovima projekt značajan jer je potaknuo raspravu oko pitanja mogu li klasične narativne tehnike inspirirati revolucionarno političko djelovanje.

Krajem 1970ih prekida svoju suradnju s Garnettom (koji odlazi u Hollywood), dok ga dolazak `čelične lady` Margaret Tatcher suočava sa slabom distribucijom filmova i cenzurom. U novoj, znatno konzervativnijoj klimi Loach je snimao dokumentarce o radničkom štrajku 1983. (npr. `Questions of Leadership` kojeg je BBC odbio prikazati zbog `nedostatka koherencije`). `Wich Side Are You On?` izazvao je kontroverze jer je sadržavao prizore policijske brutalnosti.

1990e opet donose promjenu klime i suradnju sa znatno liberalnijim Channel 4 i producenticama Sally Hibbin i Rebeccom O`Brien, a ta suradnja traje i danas. Filmovi koje je snimio od tada beru nagrade i specijalna priznanja na prestižnim festivalima, a u njima se opet dotiče pitanja obitelji (`Raining Stones`, 1996.), droge i alkoholizma (`Sweet Sixteen`, 2002), radničkih sindikata (`Riff Raff`, 1991, `Bread And Roses`, 2000) te aktualnih političkih borbi (`Hidden Agenda`, 1990). Njegov posljednji film, `Vjetar koji povija ječam` (2006) govori o irskome pokretu za nezavisnost, a osvojio je Zlatnu palmu na prošlogodišnjem Cannesu.

Budući da je socijalist po orijentaciji, stvaranje filma shvaća kao kolektivi rad u kojem jednu od najvažnijih uloga ima pisac. No, i `ono što je napisano samo je faza u procesu. Ono što je zaista važno je osjećaj autentičnosti u onome što je stvoreno`, kaže Loach. Osim spomenutih producenata s kojima je surađivao (i s kojima još uvijek radi), spomenimo još i scenariste – Nell Dunn (`Poor Cow`), Jeremyja Sandforda (`Cathy Come Home`), Jima Allena (`Hidden Agenda`), Paula Lavertyja (`Vjetar koji povija ječam`) te direktore forografije Chrisa Mengesa (`Kes`) i Barryja Aykroyda (`Vjetar koji...`) od kojih je posljednji nedavno dobio i nagradu Europske filmske akademije.