Rainer Werner Fassbinder

'Svi su me uvijek smatrali čudom od djeteta, pa sam tome i sam želio barem malo pridonijeti.'

Sve velike nacionalne kinematografije svoj međunarodni život uglavnom duguju darovitim pojedincima koji po sistemu 'misli globalno, djeluj lokalno', (i obrnuto), pomiču granice kulturne svijesti i umjetničkog doživljaja.

Rijetko je kad to tako razvidno kao u slučaju Rainera Wernera Fasbindera - pisca, dramatičara, glumca, kazališnog i filmskog autora koji je svojim artizmom i neobuzdanom stvaralačkom energijom Njemačku, nakratko pretvorio u prijestolnicu europskog (i svjetskog) filma.

Kao i svako naglo stvoreno kraljevstvo ni ovo filmsko nije moglo izbjeći dozu tragičnosti. Ona se pak ogledala u činjenici da su Nijemci umjesto pristojne građanske zahvalnosti Fassbinderu, tvorcu njihovog  novog kulturnog identiteta, radije gajili želju da on kao autor uopće ne postoji. Ili barem da s njima ne dijeli isti nacionalni predznak.

Rainer Werner Fassbinder rođen je 31. svibnja 1945. u Bad Worlshofenu, u njemačkoj pokrajini Bavarskoj, u uglednoj obitelji oca liječnika i majke prevoditeljice.
Egzistencijalni gnoj poslijeratne Njemačke itekako se odrazio i kroz prizmu Rainerove obitelji koja je bila sve samo ne skladna i u kojoj nisu vrijedile ustaljene građanske norme.

Već kao petogodišnji dječak Rainer proživljava prvu obiteljsku traumu – odlazak oca.
U ključnom razdoblju za formiranje ličnosti Rainer, osim gubitka oca, često nije mogao računati ni na majku koja je bolovala od tuberkuloze i zbog ratnih stresova redovito završavala u sanatoriju. Čak i u onim periodima koje je provodila kod kuće majci je, umjesto ispunjavanja roditeljskih obveza, više odgovaralo da sedmogodišnjeg sina zaokupi izvan kućnim aktivnostima.

Davala je Raineru novac za kino u koje je disfunkcionalni malac znao odlaziti  i po tri puta dnevno, dopuštajući da pokretne slike trajno ovladaju njegovom maštom.
Prvim kreativnim impulsom počastio je upravo to najranije, sumorno razdoblje svog života, napisavši kao devetogodišnjak kazališni komad 'Kraj tužnog razdoblja'.
S petnaest godina potpuno se otima majčinom nadzoru, seli se u Köln k ocu i počinje obilaziti homoseksualne barove i klubove gdje upoznaje transvestita Uda Kiera, koji će kasnije postati jedan od njegovih omiljenih glumaca. Ubrzo nakon prvih iskustava svijet transvestita, svodnika, prostitutki, biseksualaca i homoerota postaje Rainerovo utočište.

Anomalije kaotične mladosti trajno i nepovratno su odredile Rainerovu autodestruktivnu osobnost, životni put i oblikovale njegov stvaralački nagon.
Nakon što u dva navrata nije položio prijemni ispit za režiju na Filmskoj akademiji u Berlinu, Fassbinder se 1967. u svojstvu glumca pridružuje minhenskom 'akcijskom kazalištu' koje je na scenu postavljalo snažne, provokativne, političke komade. U toj uskoj skupini mladih profesionalaca Rainer je mogao neopterećeno uklopiti svoju subverzivnu narav u glumu, režiju i adaptaciju drama, usmjerenih uglavnom prema licemjerju i inertnosti građanskih institucija. Također, unutar 'akcijskog kazališta' Rainer je pronašao i većinu neizostavnih aktera njegovih budućih filmova: Peera Rabena, Kurta Raaba, Irmu Hermanna i veliku mezimicu Hannu Schygullu.



1968. režira prvu predstavu prema vlastitom predlošku, 'Žabar', 20-minutnu, detaljno koreografiranu priču o susretu bavarskih seljaka sa strancem, grčkim radnikom koji jedva da poznaje riječ njemačkog jezika. U tom šovinističkom, provincijskom metežu grčki došljak postaje objektom rasne, seksualne i političke mržnje seljaka što u konačnici rezultira tragičnim posljedicama.

Najčešće isprepleten Fassbinderov privatni i poslovni život, osim što je bio poticaj njegovom stvaralačkom umu, ujedno se nametao kao najčešća prepreka njegovim kreativnim nastojanjima. Horst  Sohnlein, suprug Ursule Stratz, saznavši za aferu svoje supruge s Rainerom, podmeće požar u dvije velike robne kuće u Frankfurtu zajedno s terorističkom skupinom Andreasa Baadera. Tim terorističkim činom završilo je razdoblje 'akcijskog kazališta'.  Ne zadugo jer Rainer odmah potom osniva novu glumačku družinu, nastalu na pepelu 'akcijskog kazališta' i predostrožnosti radi naziva je 'antiteatar'.

Filmsku karijeru započinje s dva kratkometražna filma, 'Gradski lutalica'(1965.) i 'Mali kaos' (1966.), a 1969. snima svoja tri prva dugometražna igrana filma, 'Ljubav je hladnija od mržnje', 'Žabar' i 'Bogovi kuge'.

'Ljubav je hladnija od mržnje', njegov prvi cjelovečernji film, doživio je pravi fijasko na Berlinaleu 1969. Publika je glasno i uporno zviždala statičnom crno-bijelom filmu bez glazbe i gotovo bez riječi. Umjesto da padne u autorsku depresiju Fassbinder se, hladno otrpjevši sve agresivne kritike, ubrzo prometnuo u jednog od najproduktivnijih redatelja u povijesti kinematografije. Očito gonjen crnim slutnjama o kratkoći svog autodestruktivnog življenja Fassbinder je strastveno snimao i po četiri filma godišnje.
Manična hiperproduktivnost donijela je svoje prve rezultate već njegovim idućim filmom, 'Žabar' (1969.), snimljenom prema vlastitom kazališnom komadu, za koji je dobio nagradu kritičara na festivalu u Manheimu.
Odmah nakon toga Rainer postiže i prvi komercijalni uspjeh u njemačkim kinima filmom 'Trgovac četiri godišnja doba' (1971.)

Već od njegovih prvih autorskih ostvarenja bilo je vidljivo da se Fassbinder u svom redateljskom rukopisu nadahnjuje filmskim radom suvremenika Jeana Luca Godarda i elementima političkog filma. Kadrovi koji su nastanjivali Fassbinderove filmove bili su  hladni i statični, u njima se naoko nije dešavalo ništa bitno, a opet su se neugodno uvlačili pod kožu gledatelja, poglavito njegovih sunarodnjaka. Jer beskompromisni je redatelj uporno i dosljedno u svojim filmovima razotkrivao patologiju njemačkog 'društva obilja' i malograđanske rezigniranosti. Stoga i nije bilo ničega čudnog u tome da Nijemci izražavaju prezir prema autoru koji ih je tako 'maltretirao' filmskom istinom (ili svojim viđenjem iste) o njima samima.

U filmu 'Zašto je poludio gospodin R' (1970.), priči o mirnom činovniku koji nakon ubojstva cijele svoje obitelji počini samoubojstvo vješanjem u zahodu, Fassbinder opet nedvosmisleno izražava svoj prosvjed protiv besmisla i apatije građanskog društva.
Svakim sljedećim filmom, njemački je redatelj razvijao i svoj filmski izraz. U vlastitom kreativnom 'divljanju' pokušavao je iznaći filmski način za prenošenje emocija, a prema kojima bi ipak mogao zadržati kritičku objektivnost. U potrazi za rješenjem te zagonetke priklonio se Brechtovom receptu prema kojem se gledatelj mora distancirati od drame da bi je bolje shvatio. Pasti pod utjecaj Bertolta Brechta i nije bilo tako teško s obzirom da je njegov epski teatar sredinom 60-ih suvereno vladao njemačkim pozornicama.

Drugi dio filmske inspiracije Fassbinder pronalazi (netipično) u holivudskoj melodrami i njenom istaknutom predstavniku Douglasu Sirku s kojim i osobno prijateljuje. Nanovo autorski osviješten tim utjecajima, Fassbinder režira 'Gorke suze Petre von Kant' (1972.), homoerotsku priču u kojoj emotivnu neprilagođenost ženskih likova pokušava izdići na razinu kolektivne patnje.


Ali - strah hrani dušu, r: R.W. Fassbinder

Iste godine postiže veliki međunarodni uspjeh filmom 'Ali - strah hrani dušu', dobitnikom nagrade kritičara na filmskom festivalu u Cannesu. Dvije godine kasnije, i dalje privržen melodrami kao svom novom autorskom svjetonazoru, režira film 'Effi Briest' (1974.), gdje rafiniranim emotivnim pristupom preispituje društveni kontekst jedne ljubavne veze iz 19. stoljeća.

1975. vraća se uznemirujućim, provokativnim i mračnim temama filmom 'Putovanje majke Küsters u nebo' u kojem suprotstavlja individualne i kolektivne frustracije kao izvorišta terorizma.

Fassbinder se 1979. napokon hvata tabuizirane baštine njemačkih očeva i kroz petnaest i pol satni tv serijal 'Berlin Alexanderplatz' izvrgava ruglu i podsmijehu nacističku ideologiju i ikonografiju, primitivnu estetiku i 'trijumf volje'.


Brak Marije Braun, r: R.W. Fassbinder

U posljednjoj fazi stvaralaštva redatelj kreira tzv. BRD trilogiju  filmovima 'Brak Marije Braun' (1978.), 'Lola' (1981.) i 'Veronika Voss'. Ime trilogije zapravo je skraćenica za Bundesrepublik Deutschland, ondašnje službeno ime Zapadne Njemačke. Rainer tom trilogijom napušta komornu atmosferu prijašnjih filmova i uprizoruje epske spektakle sa snažnim središnjim ženskim likovima koji postaju personifikacija ratne i poratne Njemačke.

Posljednji film 'Querelle' (1982.), s izrazito naglašenim homoseksualnim kontekstom,  posvećuje jednom od svojih mnogobrojnih ljubavnika El Hediju Ben Salemu, marokanskom gastrabajteru s kojim je nekoliko godina bio u vezi.



Querelle, r:  R.W. Fassbinder

Fassbindera je filmski svijet doživljavao kao glavnog pokretača ''novog njemačkog filma'' pod čijim su autoritetom 'marširali' i drugi veliki buntovnici njemačke i svjetske kinematografije: Schlöndorf, Wenders, Handke, Herzog, Von Trotta i drugi.
Kao skupina talenata okupljenih u istom vremenu i prostoru, svojim su filmovima provocirali, tražili reakciju i izazivali ljutnju. Koračali su u umjetničku besmrtnost, a Njemačku bar nakratko učinili centralnim mjestom na filmskoj europskoj mapi. Razlog koji je Fassbinderove filmove činio mrvicu posebnijim od onih njegovih njemačkih kolega, ležao je u fanatičnoj odanosti njegove filmske ekipe. Svoje glumce, skladatelje, montažere, scenografe i producente pronalazio je u sekretaricama, prodavačicama, transvestitima i taksistima. Čak je i njegova majka, pod umjetničkim imenom Lilo Pempeit, nastupila u 22 njegova filma. Svi oni uživali su neizmjernu Rainerovu ljubav, ali i trpjeli tiranske postupke kojima je slavni redatelj kanalizirao njihovu kreativnu energiju u svojim projektima.

Sam Fassbinder plastično je opisao značaj svoje velike filmske porodice u jednom od posljednjih intervjua: 'Filmska ekipa je moja obitelj, koju kod kuće nikada nisam imao. Zapravo sam si svojim filmovima želio izgraditi kuću: neki od njih su podrum, drugi krov, treći prozori i vrata: valjda ću tu kuću jednom dovršiti.'

Rainer Werner Fassbinder, deklarirani biseksualac, kokainski ovisnik i autodestruktivac koji se uvijek kretao između umjetnosti i stvarnosti, nije živio dovoljno dugo da bi ostvario svoj naum. 1982. nađen je mrtav u hotelskoj sobi u Münchenu nakon što se predozirao.

Njegovom smrću naglo se ugasio i meteorski kratak, jednako nepredvidljiv i uzbudljiv, život 'njemačkog novog filma'.