John Wayne

Možda i najveća američka ikona westerna i domoljubnih vrijednosti. Toliko je dobro izgledao kao heroj, da je sve iznenadio kada su shvatili da on jako dobro - glumi.

Kada bi se provela anketa o tome koji holivudski glumac u sveukupnoj filmskoj povijesti s najvećim pravom može ponijeti titulu sve-Amerikanca, teško da bi se netko čiste savjesti mogao opredijeliti za bilo koga drugoga osim Johna 'Dukea' Waynea. I stvarno, nakon enormnog doprinosa filmskom bildanju i višedesetljetnom promicanju najtvrdokornijih (prisvojenih) američkih vrijednosti - domovine, obitelji i vjere - lako bi bilo zamisliti kako se s nacionalne zastave SAD-a umjesto načičkanih 52 zvjezdica smiješi lice tog karizmatičnog 'vojvode'.

John (Duke) Wayne rođen je kao Marion Michael Morrison, 26.05.1907. u Wintersetu, Iowa. Odrastao je u Kaliforniji gdje se na jednom od sveučilišta uz pomoć sportske stipendije i školovao. Po završetku studija zapošljava se u Foxovim studijima kao pomoćni radnik na održavanju rekvizita gdje ubrzo ostvaruje bliski, prijateljski odnos sa svojim budućim kreativnim mecenom - velikim Johnom Fordom.

Već 1927. Wayne počinje dobivati male uloge u filmovima više nego skromne reputacije kao što su 'Hangman's House' (1928.), 'Words and Music' (1929.), 'Men Without the Woman' i slični. O kvaliteti tih najranijih filmskih pokušaja, kao i Wayneovoj glumačkoj zastupljenosti u njima, dovoljno govori činjenica da na većini tih uradaka uopće nije bio potpisan ili se sakrivao iza manje poznatog pseudonima Duke Robinson. 

Ipak nije prošlo puno vremena do trenutka kada je korpulentni Duke, koji je fingirani hromi hod i nazalni govor učinio svojim trade markom, dobio pravu glumačku priliku. Dogodilo se to filmom 'Big Trail' (1930.) redatelja Raoula Walsha kojem ga je za naslovnu ulogu preporučio upravo John Ford. Na Dukeovu žalost 'Big Trail' je podijelio sudbinu onih filmova koji su desetljećima morali čekati na potvrdu vlastite vrijednosti i upis na listu klasika, dok su pak u vrijeme premijernog prikazivanja doživljavali velike financijske krahove.

Nemilosrdan kao i uvijek, Hollywood je nakon takvog flopa stavio Waynea na čekanje punih 8 godina, ostavljajući ga da se kao potplaćeni glumac smuca po nepreglednoj količini niskobudžetnih, zaboravljivih filmova u kojima je on poput kakvog klona štancao slične tipove filmskih heroja. Iz glumačke osrednjosti i potencijalne anonimnosti još jednom ga je izvukao John Ford namijenivši mu naslovnu ulogu Ringo Kida u western klasiku 'Stagecoach' (1939.). 

Ogroman uspjeh filma označio je prekretnicu u Wayneovoj karijeri i dodatno promovirao njegov imidž neuništivog junaka, koji je s godinama poprimio mitske razmjere. Iz  godine u godinu, najčešće u suradnji s Fordom, Wayne se prometnuo u jednu od najvećih box office atrakcija zabilježenih na filmskom platnu. Kako je životno i filmski sazrijevao, veliki Duke je sve više postajao simbolom američkog duha utjelovljujući snagu i samopouzdanje kroz likove heroja i usamljenih 'križara' u borbi za pravdu, koje je tijekom većeg dijela karijere tumačio. 

U usporedbi s mnogim drugim glumcima njegovog doba, govorio je malo, ali kako je John Ford jednom primijetio: 'Kada  je Wayne govorio, to je nešto značilo.' Osim što su zacementirali njegov zvjezdani status, Fordovi filmovi 40-ih i 50-ih pružili su Wayneu priliku za interpretacije slojevitijih likova od plošnih pozitivaca u čije se kože uvlačio u vrijeme 8-godišnjeg posta i skupljanja mrvica po holivudskim B i C produkcijama. Naročito je to došlo do izražaja ulogom Nathana Brittlesa, u filmu 'She Wore a Yellow Ribbon', ostarjelog narednika koji odbija pomirenje s polaganim nestajanjem starog zapadnjačkog načina života. 

Jednako zahtjevnu interpretaciju Duke daje ulogom grubog i beskompromisnog Toma Dunsona, goniča stoke u Hawksovom remek dijelu 'Red River'. Manje simpatična Wayneova izdanja u navedenim ulogama iscijedila su iz jednako tvrdog Johna Forda pomalo vulgaran, ali svakako očinski komentar o dometima njegovog filmskog sina: 'Nisam nikada znao da veliki kučkin sin zna glumiti'.

 Međutim Wayne je 1956. pokazao da itekako odgovara opisu 'velikog kučkinog sina koji zna glumiti' ulogom Ethana Edwardsa u 'Searchers', filmu koji unazad nekoliko desetljeća ne silazi s liste najboljih filmova svih vremena. U spomenutom filmu Wayne je ponudio možda i najkompleksniju interpretaciju nekog svog lika, opsesivnog tragača za bijelom djevojčicom koju su oteli Indijanci. Zastrašujuće odlučan u višegodišnjoj potrazi, a istovremeno dirljiv u svojoj nesposobnosti da se uklopi u svoje prirodno socijalno okruženje, kroz svoj lik utjelovio je obje strane mita o Zapadu. 

'The Searchers' - završna scena, r: John Ford

Slično kao što je njegova filmska pojava predstavljala projekciju i promociju američkih vrijednosti, tako je i Wayne kao javna osoba gradio svoj imidž ultra-Amerikanca i staromodnog super domoljuba. Obzirom da je kao prednost imao bogomdani scenski talent i urođenu karizmu, Wayne je za dobivanje statusa 'većeg od života' trebao još samo nekoliko kontraverzi.

One su u Dukeovoj biografiji uglavnom bile vezane za njegova ideološka uvjerenja i političko djelovanje. Naime, iako se deklarirao kao konzervativni tradicionalist i predani domoljub, Wayneove su domoljubne strasti zakazale kada se trebalo priključiti svojim sunarodnjacima u kaosu 2. svjetskog rata. Njegova očajna opravdanja kako su mu producenti stavkama u filmskim ugovorima izričito zabranjivali odlazak u rat, izazivala su podsmijeh i kod njegovih najzagriženijih poklonika. 

Podvojen i frustriran vlastitim licemjerjem Wayne je, kada već nije sudjelovao u najvećoj svjetskoj ratnoj utakmici, organizirao svoju na lokalnom holivudskom igralištu, a njen je rezultat do danas ostavio neka otvorena pitanja. U McCarthyevo vrijeme oformio je Filmsku udrugu za očuvanje američkih ideala čiji je na koncu postao predsjednik, a u međuvremenu je aktivno sudjelovao u lovu na komunističke vještice hodnicima holivudskih studija. Nikada nije utvrđeno koliko je štete Duke svojim djelovanjem nanio svojim filmskim kolegama, ali se pouzdano zna da se Carl Foreman, scenarist i producent legendarnog 'High Noon' (1952.), upravo zbog njega neko vrijeme hladio na holivudskoj crnoj listi. 

Neovisno o tome, vojska obožavatelja gorostasnom je kauboju, koji je tako dugo držao filmske Indijance na pristojnoj udaljenosti od 'rafinirane' bjelačke civilizacije, brzo oprostila ideološke nestašluke. Kao predani filmski radnik Wayne nije dopustio da politički aktivizam omete njegovu glumačku koncentraciju i u razdoblju od 1949. do 1959. ostvaruje naslovne uloge u nizu neponovljivih filmskih klasika: 'Sands of Iwo Jima' (1949.), 'Rio Grande' (1950.), 'The Quiet Man' (1952.), 'Hondo' (1953.), 'Rio Bravo' (1959.). 

1960. daje još malo oduška svom patriotizmu i producira, režira i glumi u 'Alamu', epskoj western sagi o borbi Teksašana za nezavisnost od Meksika koju je Wayne vidio kao metaforu Amerike. Ako je netko nakon 'Alama' pomislio da se rudnik domoljubnih motiva kojima je Duke beskrajno dugo ložio filmski pogon napokon iscrpio, vrlo brzo je doživio razočaranje.

1968. pred Wayneom se pojavio novi filmski izazov - rat u Vijetnamu. U vrijeme kada se u Americi liberalizam na krilima hipi revolucije pokušavao na sve moguće načine suprotstaviti agresorskoj politici svoje vlade, Wayne je pretvorio Vijetnamski rat u osobni križarski pohod i ko-režirao i glumio u 'The Green Berets' (1968.), promotivnoj filmskoj razglednici o herojstvu američke vojske. 

I u privatnom životu Wayne je pokazivao temperamentnu stranu svoje naravi. Ženio se i razvodio tri puta, a sve tri supruge, Josephine Alicia Saenz, Esperanza Baur i Pillar Pallete, bile su latinoameričkog porijekla. U brakovima s navedenim damama Duke je postao ponosni otac sedmero djece. Daleko od konzervativnog imidža tradicionalnog obiteljskog muškarca   nekoliko se puta našao i u središtu preljubničkih afera od kojih je svakako najpoznatija i najdugotrajnija ona s Marlene Dietrich. 

Wayne svoj profesionalni i privatni vrhunac napokon doživljava 1969. Budući da mu nije mogla uručiti lentu za patriota stoljeća, Američka filmska akademija kompenzirala je to Oskarom za glumačko postignuće u filmu 'True Grit', uratku s kojim ga je, u odnosu na neka istinski briljantna djela iz više od 250 naslova svoje filmografije, možda i najmanje zaslužio.

Najveći dio razdoblja od 1969. do 1979., premda i dalje snimajući filmove, Wayne je posvetio svojoj borbi s karcinomom pluća koji mu je dijagnosticiran još 1964. Posljednji film 'Shootist' (1976.) na neki  način predstavlja  i najreprezentativnije ostvarenje njegove karijere. U tom osobnom filmskom testamentu Wayne tumači lik Johna Bernarda Booksa, dugogodišnjeg plaćenog ubojice, umirućeg od karcinoma, koji samo želi u miru provesti svoje posljednje dane.

'The Shootist'- trailer, r: Don Siegel

Wayne je svoj mir, nakon teške borbe s bolešću i tri teške operacije napokon pronašao 11. 06. 1979. u Los Angelesu. Zaključne riječi o velikom Dukeu možda bi najpoštenije bilo reći kroz usta njegove sunarodnjakinje Joan Didion koja je u eseju o njemu kazala: 'John Wayne zauvijek je odredio izgled nekih naših snova'.   

Dovoljno dvosmisleno da bi bilo istinito.