Woody Allen

Patentirao je lik brbljavog i neurotičnog židovskog komičara, izumio modernu romantičnu komediju, a pod stare dane sazrijeva u prvoklasnog dramatičara.

Woody Allen je filmski eksperimentator (obožavatelj Godarda) sa  staromodnim ukusom (jazz i opere), intelektualac koji obožava sport, romantičar koji voli mlade cure (osobito glumice) i komičar koji voli raditi ozbiljne drame.

Proturječni umjetnik ima mnogo neuroza koje desetljećima rješava sa svojim psihoanalitičarom (omiljeni filmski motiv!) no sigurno nema problema sa snimanjem filmova. Dok mnogi veliki autori pate od prevelikog perfekcionizma i snimaju par puta u jednom desetljeću, Allenovi obožavatelji mogu u prosjeku gledati jedan njegov film godišnje, s tim da Allen povremeno glumi i u filmovima ostalih redatelja tako da spada među najplodnije američke filmaše.

Allen je i jedan od onih redatelja koje zovemo autorskim; sve svoje filmove, bilo drame bilo komedije, najčešće je napisao, izrežirao, a uglavnom i odglumio. Woody Allen je, kao i većina američkih auteura, cjenjeniji od francuskih i europskih filmofila (i sam iznenađen, izjavljuje: 'Mora da su titlovi jako dobri') nego kod kuće. Razlog je možda i u tome da nikad nije snimao istinski komercijalne filmove, najviše uspjeha imao je u 70-tim kada je cvjetala autorska američka kinematografija, no filozofski pristup ozbiljnim temama, čak i kada je prezentiran uz humor, nije imao masovnu publiku.

Pasionirani filmaš, priznaje da voli snimati u svom susjedstvu i bez puno cjelodnevnog rada jer voli uživati u životu a to uključuje i redovito praćenje omiljenih utakmica. Rođen je, odrastao, živi i snima u New Yorku, u četvrti Brooklyn. Okružen mnogim kinima, doslovce je svakodnevno išao u kina a to se može vidjeti po brojnim filmskim citatima i posvetama u njegovim filmovima koji su puni fascinacije nad svijetom filma, teatra i umjetnosti uopće ('Purpurna ruža Kaira').

Osim toga, njegov humor je inspiriran komičarom Bobom Hopeom ali i humorom apsurda Groucha Marxa i Monty Pythona. Počeo je s komičarskim poslom vrlo rano, već s 15 godina počeo je slati viceve u novine pod imenom Woody Allen. Nakon što je napustio studij, počeo je pisati skečeva za emisije televizijske kuće NBC i njihove komičare, a početkom 60-ih je i sam počeo nastupati kao 'stand up' komičar i to s velikim uspjehom. Zbirke njegovih humorski izišle su i Hrvatskoj u odličnom prijevodu Omera Lakomice, a obiluju aforizmima poput 'Mudro je ugledati se na ptice nebeske – barem dok krediti teku.'

Prvi filmovi su mu uglavnom čiste komedije, odnosno parodije. 1965. napisao je svoj prvi scenarij, za film 'What's New, Pussycat' u kojem je i glumio. Debitirao je kao redatelj s 'What's Up Tiger Lily?'(1966) u kojem je uzeo japanski špijunski triler, premontirao ga i sinhronizirao na engleski uz izmijenjeni dijalog; tu špijunsku  parodiju slijedila je doslovna bondovska parodija 'Casino Royale' (1967) kojoj je jedan od scenarista i glumaca.

Pisao je i kazališne komade, od koji su mnogi izvođeni na Broadwayu. Dramu 'Don't Drink the Water' (1966), još jedno djelo špijunske tematike kasnije će obraditi i za televiziju. 'Play It Again, Sam' (1969) je još jedna Allenova film(ofil)ska posveta u kojoj filmski kritičar sluša savjete o životu od Humpfreya Bogarta, a Allen je na pokusima za tu predstavu upoznao i buduću partnericu Diane Keaton.

1969. Allen radi dvije kratke komedije s Candice 'Murphy Brown' Bergen, 'Cupid's Shaft' (posveta filmu Charlieja Chaplina), te bizarnu adaptaciju 'Pygmaliona' u kojoj lažni rabin poučava neuku bogatašicu.  Zatim je napisao scenarij, režirao i glumio u 'Uzmi novac i bježi'(1969) gdje je parodirao gangsterske i biografske filmove.

I slijedeće komedije bit će bez čvrste fabule, ali zato pune anarhističnog duha i gegova, kao 'Bananas' (1971) koji ismijava američku politiku i medije. U sličnom stilu je rađen i 'Sve što ste oduvijek željeli znati o seksu (ali ste se bojali pitati)' (1972), parodija istoimene seksološke knjige u kojoj Allen glumi spermića s egzistencijalističkim dvojbama ('Gdje smo i kuda idemo?') a tu je još i Gene Wilder kao psihijatar zaljubljen u ovcu.

Iako nisu bili blockbusteri, ovi Allenovi filmovi su dovoljno zaradili da mu omoguće da kao scenarist, redatelj i glumac ostvari potpunu kontrolu nad filmovima i počne stvarati filmove unutar holivudskog sustava, ali uz autorski pristup svojstven nezavisnim filmašima. SF komedija 'Sleeper'(1973) te parodija  ruskih filmova i romana 'Love and Death' (1975) i dalje zabavljaju publiku, no u njima Allen počinje problematizirati i neka ozbiljnija pitanja.

Annie Hall

Prvi 'veliki' Allenov film  je 'Annie Hall' (1977) koji spaja velike Allenove teme : ljubav i smrt, New York i umjetnost. Woody se više ne oslanja toliko na gegove već izgrađuje likove i ozbiljno promišlja život preko svog alter-ega, Alvyja Singera, njujorškog intelektualca i komičara. Autobiografska nota je očita u mnogim sličnostima Alvyja i Woodyja ali i Annie Hall i Diane Keaton (kojoj je pravo prezime - Hall). Alvy je, kao i Woody, pisac-komičar koji psihoanalitičarski preispituje razna ozbiljna pitanja, a smisao traži u umjetnosti, pametna žena s kojom je u vezi je njegova životna ljubav s kojom će propasti veza, ali ostaju prijatelji - to će postati i proročanski autobiografsko djelo. Film je pobrao odlične kritike i mnoštvo nagrada uključujući i četiri Oscara - za najbolji film, najbolju glumicu (Diane Keaton), najboljeg redatelja (Allen) i najbolji scenarij (Allen i Marshall Brickman).


Sve što ste oduvijek željeli znati o seksu...

S Brickmanom je napisao scenarij za svoj tada najprofitabilniji, a po nekima i najbolji film, 'Manhattan' (1979) s odličnom crno-bijelom fotografijom i briljantnom glumom Diane Keaton. U to vrijeme baš je i pukla ljubavna veza s Keaton a u međuvremenu je izišao i još jedan njihov film, 'Interiors' (1978),  koji je bio iznenađenje za sve jer je nadahnut Bergmanom, Allen napravio smrtno ozbiljnu dramu o raspadu obitelji.

Osim Bergmana, Allen pokazuje da cijeni i ostale europske redatelje te snima 'Stardust Memories' (1980) koji je rađen u nadrealističkom stilu te ga kritičari uspođuju s Fellinijevim filmovima, a jedan od gegova u inače ozbiljnom filmu je da redatelja kojeg glumi sam Allen stalno zapitkuju kada će 'opet snimati smiješne filmove, one koje svi vole'. 'A Midsummer Night's Sex Comedy' (1982) je najznačajniji po tome što je Allen opet našao novu glumicu i životnu suputnicu, Miu Farrow, koja će glumiti u većini njegovih slijedećih filmova.

Metafilmski eksperimenti nastavljaju se s filmom 'Zelig'(1983). To je  kvazidokumentarac o osobi koja preuzima sve moguće identitete i u njemu desetljeće prije 'Forresta Gumpa' a Allen umeće svoj lik u arhivske snimke sa stvarnim povijesnim ličnostima. U svojim ranim filmovima Allen se često odlučivao na eksperimentalne tehmike koje je vidio kod Godarda, npr. obraćao bi se gledatelju ravno u kameru a u filmu s kojim je svojevremeno najviše bio zadovoljan, 'Purpurnoj ruži Kaira'(1985), Jeff Daniels glumi lik iz filma koji silazi s kino platna da bi ušao u stvarni svijet.

'Dani radija' (1987) su Allenov izlet u svijet nostalgije u kojem saznajemo mnoge detalje iz njegovog djetinjstva a 'Broadway Danny Rose' (1984) jedan od onih filmova s kojima je i kritika bila vrlo zadovoljna, dok bergmanovska 'Druga žena' (1988) i 'Zločini i prekršaji' (1989) spadaju u one ozbiljne filmove koji bi bili prihvaćeniji da ih je snimao netko tko se posvetio isključivo dramama.

'Sjene i magla' (1992) su posveta njemačkom ekspresionizmu snimljena u crno-bijeloj tehnici, a po naslovu i tematici i očita aluzija na holokaust - jedan od niza sve mračnijih filmova koji obilježavaju  90-te i zrelu fazu Allenovog rada. Neki tu fazu povezuju i s bolnim osobnim iskustvom raskida s Miom Farrow. Baš u vrijeme tog skandala izišao je film 'Muževi i žene' (1992), drama koju neki kritičari zbog sirovog dokumentarističkog stila uspoređuju i s Dogminim radovima a tema su opet veze i raskidi a glavne uloge tumače baš Woody i Mia.

'Manhattan Murder Mystery'(1993) je i ponovna suradnja s Marshallom Brickmanom i Diane Keaton, komični triler koji je posveta američkom film noiru. Snima još par vedrijih filmova s ženskim ulogama koje će zaslužiti Oscara, 'Meci iznad Broadwaya' (1994) o dramatičaru u svijetu gangstera i  'Moćnu Afroditu'  (1995) o sportskom novinaru (glumi ga Allen, i sam veliki fan sporta) koji traži majku svog usvojenog djeteta. Trećeg Oscara će Allen dobiti za scenarij filma 'Hannah i njezine sestre' (1986), još jedne humorne drame/romantične komedije na allenovski način.

U 'Svi kažu volim te'(1996), pokazuje svoju ljubav prema glazbi 30-tih te prisiljava na pjevnja Alana Aldu, Edwarda Nortona i Tima Rotha, a slijedeći film je potpuna suprotnost eskapizmu prethodnika. 'Razarajući Harry'(1997) je crna komedija koja po mnogima ulazi u mizantropske Allenove radove, jedan od filmova snimljenih poslije obiteljske i osobne krize i čini se da i ovaj put fikcionalna priča ipak ima veze s osobno proživljenim skandalom. Svijetom holivudskih skandala bavi se i 'Superstar' (1998) koji preispituje život zvijezdi a najveća zanimljivost filma je da Kenneth Branagh u glavnoj ulozi doslovce imitira Allenovu gestikulaciju iz filmova, dok Charlize Theron dokazuje komični potencijal koji će potvrditi u 'Prokletstvu škorpiona'(2001).

'Prokletstvo škorpiona' je jedna od komedija s početka milenija koja je kod mnogih probudila sumnju u redateljsko umijeće ostarjelog Allena. Te 'male' komedije (tipa 'Sitni lopovi', 2000) nemaju razbarušenost ranih ili ozbiljnost kasnijih Allenovih komedija već su jednostavno filmovi koji popunjavaju Allenovu filmografiju, ali ne donose značajne novosti u Allenovom stilu. Povratak u vode ozbiljnijih komedija su 'Hollywoodski svršetak'(2002), 'Ljubav i sve ostalo' (2003), 'Melinda i Melinda' (2005), u kojima predstavlja mnoge mlade glumce (Jason Biggs, Amanda Peet) koji se pridružuju njegovoj provjerenoj ekipi.

Osim  glumačkih zvijezda starog i novog Hollywooda, uspjehu Allenovih fiilmova doprinose i ostali kvalitetni suradnici; scenarist Marshall Brickman, snimatelji Sven Nyquist, Gordon Willis i Carlo di Palma, montažeri Susan E. Morse i Ralph Rosenblum. Iako nastup u Allenovim filmovima ne donosi milijunske honorare, glumiti u Allenovim filmovima stvar je prestiža. Niži budžet njegovih filmova omogućuje mu da pokrije troškove i zaradi dovoljno da osigura svoj slijedeći projekt, a radi i kao glumac u tuđim filmovima, pa čak i na sinkronizaciji crtića ('Mravi').

Obožava jazz i pasionirani je svirač, svakog ponedjeljka svira klarinet u klubu sa svojim jazz bandom pa je zato propustio i dodjelu Oscara 1978. Iako ne priznaje filmske nagrade kao kriterij kvalitete, sam je vrlo često dobivao takve počasti te je dobio preko 20 nominacija za Oscara, osvojio tri Oscara i dobio nagrade za životno djelo Venecijanskog festivala, Cannesa i Američkog ceha redatelja. Često u svojim filmovima koristi 'staromodnu' glazbu, od jazza i šlagera 30-tih pa do opernih arija a osim mjuzikla 'Svi kažu volim te' snimio je i kvazibiografski 'Sweet and Lowdown' o izmišljenoj jazz legendi (Sean Penn). Bizaran podatak je da je i dvoje svoje usvojene kćeri (Manzie Tio i Bechet) nazvao po omiljenim jazz sviračima. Riječ je o kćerima koje je usvojio u svom posljednjem braku, onom sa Soon-Yi Previn a s njom je povezan i najveći skandal u njegovom životu.

Naime, u svom ljubavnom životu Allen je uvijek pokazivao interes za glumice ali i za mlade žene. Poslije svog prvog braka s Harlene Rosen slijedio je brak s mladom glumicom Louise Lasser, a kada je i on propao slijedit će razdoblje dugih veza s poznatim glumicama s kojima se nije odlučivao za brak. Najveća i najpoznatija je veza s Diane Keaton a priča se i da je za vrijeme snimanja 'Annie Hall' imao aferu s tinejdžerkom koja ga je inspirirala za lik koji je glumila Mariel Hemingway u 'Manhattanu'. Poslije Keaton cijele 80-te proveo je u vezi s Miom Farrow s kojom se također nije ženio ali je dobio sina a Mia je u prethodnom braku usvojila Soon-Yi Previn. Mia je kasnije optužila Woodyja da je zlostavljao djecu, optužbe su odbačene na sudu ali je Woody izgubio skrbništvo nad Mijinom djecom. Skandal je završio tako da se Woody 1997. vjenčao sa Soon-Yi i usvojio vlastito dvoje djece a umjesto Farrow i Keaton pronašao je nove mlade muze da glume u njegovim filmovima.

Pažljiviji gledatelji će vidjeti da u filmovima koje je napisao i režirao obično i glumi junaka koji ljubuje prvo s Diane Keaton a zatim i s Julijom Roberts, Charlize Theron, Helen Hunt i ostalim zgodnim glumicama. S druge strane, Allen nudi glumicama filmove s jakim i upečatljivim ženskim likovima, a često su te uloge i zapažene i nagrađene - Oscare su dobile Dianne Wiest za 'Metke iznad Broadwaya' i Mira Sorvino za 'Moćnu Afroditu'.

U potrazi za novom glumicom, uvrijedio se kada je Kate Winslet odbila snimati film za njega ('Završni udarac',2005) pa je uzeo Scarlett Johansson, a očito je zadovoljan njenim nastupom jer nastupa i u njegovom slijedećem filmu, 'Scoop'(2006). Zlobnici već nagađaju da, s obzirom na  Scarlettinu mladost, Woodyjevu vezu sa Soon-Yi i aktualni trend usvajanja djece – slijedeće što možemo očekivati je da Woody usvoji Scarlett. 'Završni udarac' se događa, ali i snima u Londonu i iako su reakcije proturječne, svi primjećuju redateljsko i autorsko sazrijevanje Allena koji snima atipični film izvan New Yorka i potvrđuje se kao moralist koji polušaljivo-poluozbiljno referira na Dostojevskog u priči o tenisaču koji 'radije želi biti sretan nego dobar'.

Film je u svakom slučaju dosta zaradio (23 mil.$ u SAD-u) a stekao i dosta dobre kritike te ga je čak Allen proglasio svojim najboljim filmom. Snimanje filma izvan New Yorka znak je njegovog razočarenja američkim studijskim sustavom koji sve manje pogoduje malim, umjetničkim filmovima pa Allen priznaje da traži pogodnije okružje za snimanje. Osim 'Scoopa', i slijedeći Allenov film, 'Cassandra's Dream' snima se u Londovu a najavljuje se da bi Allen mogao snimati i u Barceloni te već možemo govoriti o Allenovoj londonskoj, tj. europskoj fazi. 

Iako kritičari ne vole njegove zadnje radove, Allen stalno ponavlja savjet mladima 'da se ne osvrću na ono što ljudi govore i pišu o njima već da se fokusiraju na svoj rad'. Allen to zaista i čini, sada već preko 40 godina... 

Siniša Paić