Neil Jordan

Redatelj čiji su zaštitni znak ljubavne priče netipičnih protagonista, natopljene melankolijom, strašću i transverzivnim obilježjima.

U književnosti i na filmu čudovišta su oduvijek bila bića koja predstavljaju vezu između živog i mrtvog, čovjeka i zvijeri, muškarca i žene. Činjenica da istovremeno postoje u dva svijeta djeluje duboko uznemirujuće onima s crno-bijelim svjetonazorima koji misle da se sve može spremiti u za to predviđene ladice. Tako se Neil Jordan, jedan od najznačajnijih postmodernističkih redatelja, prihvatio uvijek zlobnog vampira podarivši mu auru romantičnog anti-junaka čime je zajedno s F.F. Coppolom ('Drakula Brama Stockera') pokrenuo novu fazu u filmu strave. A vampiri nisu jedina 'čudovišta' koja je u svojim filmovima počovječio. No, krenimo redom. 

Neil Jordan rođen je 1950. na zapadu Irske u gradiću Sligu. Školovao se u kršćanskoj školi i jedno je vrijeme bio izrazito religiozan. 'Ali to nije ostavilo nikakve ožiljke na meni', kaže on. 'Jednostavno je nestalo'. Diplomirao je irsku povijest i književnost, a na filmu je prvi puta sudjelovao surađujući na scenariju za 'Excalibur' Johna Boormana. Suradnja se pokazala značajnom jer je upravo Boorman bio izvršni producent njegova prvog igranog filma, 'Angel' (1982). Ova kriminalistička drama o saksofonistu koji svjedoči ubojstvu menadžera benda i gluhonijeme djevojke već je posjedovala neke od njegovih 'zaštitnih znakova' – kombiniranje različitih žanrova (drama i krimić), melankoličan pristup temi te glumca Stephena Reu, koji će glumiti u velikome broju njegovih kasnijih filmova.

'The Company Of The Wolves' (ukratko)

Svojim sljedećim naslovom, 'The Company of the Wolves' (1984.), filmskoj publici i kritici daje do znanja da je riječ o zaista darovitome redatelju. 'Vuk nije ono što se čini', poručuje ova moderna verzija bajke o Crvenkapici, nastala prema priči spisateljice Angele Carter, u kojoj je Jordan na vrlo nadrealan i provokativan način iz tradicionalnih bajkovitih motiva izvukao reference na odrastanje, pubertet i bujajuću seksualnost. Motivu čudovišta kao nečem što prkosi normativnom poretku Jordan će se vraćati i u kasnijim filmovima od kojih većina ni ne spada u domenu strave i užasa.

Njegov sljedeći uspjeh, 'Mona Lisa' (1986) kriminalistička je romansa o sitnome kriminalcu zaljubljenom u tajanstvenu eskort-damu koja je Bobu Hoskinsu donijela nominaciju za Oscara, a Jordanu angažman na skupljim projektima preko bare. No, unatoč impresivnom castu i većem budžetu, 'High Spirits' (1988) i 'Mi nismo anđeli' (1989) smatraju se njegovim slabijim ostvarenjima.

Tri godine kasnije režira jedan od svojih (komercijalno i kritički) najuspješnijih filmova – 'Plačljivu igru'. Priča o odbjeglom IRA-inu agentu Fergusu (Stephen Rea) koji se zaljubi u tajanstvenu Jody (Jaye Davidson) u matičnoj je domovini bila politički 'vrući krumpir' zbog suosjećajnog tretmana IRA-inih terorista, a s kulturološke je strane još značajniji zbog intrigantnog bavljenja temom transrodnosti. Film je krahirao na matičnome tržištu, ali je u SAD-u (zahvaljujući posebnoj reklamnoj kampanji koja je poticala gledatelje da ne govore o obratu u radnji) bio pravi nezavisni hit, zaradivši i šest nominacija za Oscara, a Jordan je osvojio jednoga za scenarij.

'Plačljiva igra', isječak

Teroristi i transrodne osobe u 'Plačljivoj igri' upravo su onaj tip 'čudovišta' kojeg je postmodernizam na neki način učinio ljudskijima, a istim se motivom, ali puno doslovnije, Jordan poigrao i u svome sljedećem projektu. Riječ je o 'Intervjuu s vampirom' (1994), adaptaciji prvoga dijela 'Vampirskih kronika' Annie Rice, u kojem je lik vampira prestao biti apsolutni zlokovac, i postao romantični anti-junak i nositelj 'boli čovječanstva'. Iako se filmu može svašta zamjeriti, ne može mu se osporiti određena hrabrost jer je pod studijskom palicom zajedno s popularnim glumcima (Tom Cruise, Brad Pitt, Antonio Banderas i tada popularni Christian Slater) uspio prodati i priču o dvojici gayeva koji odgajaju dijete, s nezanemarivom dozom homoerotizma i nekim seksualnim bizarnostima (npr. Kirsten Dunst kao žena zarobljena u tijelu djevojčice).

Sljedeća su se dva filma doticala irskoga pitanja. 'Michael Collins' (1996) biografska je priča o junaku Irskog građanskog rata koja mu je donijela i Zlatnog lava u Veneciji, a 'Mali mesar' (1997, Srebrni medvjed za režiju u Berlinu) adaptacija je nagrađivanog istoimenog romana Patricka McCabea, ispričana iz perspektive psihički poremećena dječaka. S druge strane, 'Kraj ljubavne priče' (1999) po osobnom je izboru jedna od najboljih ljubavnih melodrama 1990-ih, a odlikuje je izrazito zreli pristup problematici i žanru, erotika i romansa te izvrsni glumčki nastupi Julianne Moore (nominirana za Oscara), Ralpha Fiennesa i – Stephena Ree.

Jordanova kasnija ostvarenja nerijetko koketiraju s trilerom i kriminalističkim filmom ('In Dreams', 1999, 'The Good Thief', 2002), dok je u 'Breakfast On Pluto' (2005) ponovio suradnju s Patrickom McCabeom i još jednom povezao političku problematiku s pitanjima rodnih i seksualnih identiteta, ali puno vedrije i lepršavije nego u 'Plačljivoj igri'.

'Breakfast On Pluto', trailer

Neil Jordan inače je i pisac. Izdao je četiri romana – 'The Past' (1980), 'The Dream Of A Beast' (1983), 'Sunrise With Sea Monster' (1994) i 'Shade' (2005), dok je zbirka njegovih kratkih priča 'Night In Tunisia' (1976) nedavno prevedena i objavljena i kod nas.

Njegov za sada posljednji film, 'Neustrašiva' (2007) priča je o ženi koja svoje izgubljeno samopouzdanje pronalazi u ubijanju gradskih kriminalaca i protuha od mnogih je optuživana za senzacionalizam i eksploataciju, iako sadrži neke od posebnosti Jordanova stila. Uz miješanje žanrova i pronalaženje 'čudovišta' u čovjeku samom, to je zapravo melankolična priča o izgubljenoj ljubavi. Iako se radnja odvija u New Yorku, film sadrži ono tugaljivo sivilo karakteristično za Irsku, 'u kojoj kao da se već stoljećima ništa nije promijeilo. Čudan je to svijet', kaže Jordan komentirajući irske krajolike. A čudno, melankolično i subverzivno tri su pojma koja najbolje opisuju njegov dosadašnji rad.