Dustin Hoffman

Upravo je on bio jedna od centralnih ličnosti 'Holivudske renesanse' koja je cvala u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća.

Njegov otac Harry radio je u studiju Columbia, a majka se bavila glazbom pa je i Dustin od svoje pete godine počeo učiti svirati klavir. Bio je vrlo loš učenik, frustrirao je svoje roditelje i učitelje lošim ocjenama i nezainteresiranošću te je čak bio izbačen iz škole, i to u trećem razredu osnovne škole. Neko vrijeme želio je postati jazz glazbenik poput majke te je čak pohađao Los Angeles Conservatory of Music, ali brzo je shvatio da to nije ono što on zaista želi te je kao mladi tinejdžer odustao od glazbe.

Nakon što je maturirao 1955. godine, upisao se na Santa Monica City College i u roku od jedne godine doveo u tešku poziciju. Očajnički je pokušavao popraviti svoje ocjene sve dok mu prijatelj nije preporučio tečaj glume, što je bilo idealno za njega jer tako nije mogao pasti godinu niti biti izbačen. No, Hoffman se u potpunosti prepustio glumačkom pozivu – napokon je pronašao nešto što ga istinski zanima i u čemu uživa.

Uspio je nagovoriti roditelje da mu financiraju učenje glume te se vrlo brzo sprijateljio s kolegom Geneom Hackmanom. Često su dijelili kazališnu pozornicu, uključujući i predstave 'Of Mice and Men' i 'The Taming of the Shrew', sve dok Hackman nije otišao dalje graditi svoju glumačku karijeru u veliki New York. Nedugo zatim to je učinio i Hoffman 1958. godine.

U New Yorku prvo je živio s Hackmanom i njegovom ženom u vrlo malom stanu, sve dok ga Hackman nije zamolio da ode živjeti kod Roberta Duvalla. Njih trojica ostala su jako bliska, dijelili su veliku predanost glumi, ljubav prema sviranju te zajedničkog uzora Marlona Branda. Njihov cilj nikad nije bio postati velike zvijezde i imati puno love, oni su samo slijedili svoj san, a uspjeh je došao sam po sebi.

Dustinu su trebale godine da napokon ozbiljno započne svoju glumačku karijeru. Radio je u instituciji za mentalno zdravlje, pretipkavao telefonske imenike i u isto vrijeme išao na audicije na kojima je u početku konstantno bio odbijan. Do 1960. već je bio spreman odustati od glume, no srećom, ponuđena mu je uloga u predstavi naziva 'Yes is for a Very Young Man'.

Iduće godine pojavio se u jednoj maloj ulozi na Broadwayu te na televiziji. Baš kad mu se sreća počela smiješiti na poslovnom planu, Hoffman je doživio tešku ozljedu. U nesreći je bio teško opečen i opekline su bile toliko ozbiljne da su liječnici mislili da neće preživjeti. Spasila ga je vrlo skupa operacija te se uspio u potpunosti oporaviti, a ovaj bliski susret sa smrti ga je učinio još odlučnijim u ostvarenju glumačkih ambicija.

Hoffman je svoje umijeće zatim počeo usavršavati sa američkom glumačkom legendom Leejem Strasbergom. On mu je usadio dramski pristup glumi koji će u budućnosti postati njegov zaštitni znak. Proveo je godinu dana sa Bostonskim kazališnim društvom, a zatim se vraća na newyorške pozornice 1965. u 'Harry, Noon and Night'.

Nije ni slutio da će se godine napornog rada u kazalištima napokon isplatiti, jer upravo to iskustvo i Dustinov neobičan fizički izgled bili su kao stvoreni za filmsku renesansu koja je kulminirala upravo šezdesetih godina prošlog stoljeća. U to vrijeme aktualne su bile karakterne drame koje su neustrašivo otkrivale mračniju stranu američkog sna. Mike Nichols, režiser filma 'Diplomac', usudio se angažirati nepoznatog Hoffmana za glavnu ulogu. Gotovo trenutačno, Dustin postaje simbol svoje generacije. Za ovu ulogu bio je nominiran za Oscara.

Svi su mu govorili da je lud što nakon uloge koja je nominirana za Oscara prihvaća rad sa tadašnjim anonimusom Jonom Voightom, no on se ipak odlučio zaigrati u filmu 'Ponoćni kauboj' (1969). Dustin je još jednom nominiran za Oscara budući da je izvrsno portretirao Enrica Rizza, šepajućeg prevaranta. No te godine Oscara je ipak odnio veteran John Wayne.

1970-ih godina Hoffman je sudjelovao u brojnim projektima. Surađivao je s režiserom Samom Peckinpahom u 'Psima od slame' (1971) odglumivši talentiranog matematičara, a zatim glumi u drami 'Papillon' (1973) čija se radnja vrti oko pokušaja bijega iz zatvora. Hoffman se našao u ulozi studenta u trileru 'Maratonac' (1974), a za 'Lennyja' (1974) je ponovno nominiran za Oscara za svoj kompleksni, multidimenzionalni portret komičara Lennyja Brucea.

Sljedeći Hoffmanov projekt je film 'Svi predsjednikovi ljudi' (1976) gdje igra agresivnog, mladog i ambicioznog novinara Washington Posta koji neumorno istražuje zločine Nixonove administracije. 'Zločin u krvi' (1978) nije privukao veliku pažnju javnosti, no ni tu nije izostala njegova briljantna izvedba.

Velik uspjeh kod kritike i publike zabilježio je klasik iz 1979. godine 'Kramer protiv Kramera'. Ovdje Dustin glumi oca koji mora sam odgajati svog sina nakon što ga žena iznenada ostavlja. Napokon, nakon desetljeća izvanrednih izvedbi, Hoffman je dobio svog prvog Oscara. Nakon toga došla je 'Tootsie', priča o očajnom nezaposlenom glumcu koji se odlučio prerušiti u ženu kako bi dobio ulogu u jednoj televizijskoj sapunici.

Još jednog Oscara Hoffman dobiva za 'Kišnog čovjeka' (1988) i to za ulogu autističnog brata Toma Cruisea. Njih dvojica mjesecima su se pripremala za rad na ovom filmu kako bi njihove izvedbe bile što uvjerljivije i kako bi mogli na veliki ekran prenijeti svu kompleksnost njihova odnosa.

Dustin je već tada imao reputaciju kao jedan od najboljih američkih glumaca, no čak ni njegov veliki talent nije mogao poboljšati niz neuspjeha kao što su 'Family Business' (1989), 'Dick Tracy' (1990) i 'Hero' (1992). Zabljesnuo je pak u u hit trileru 'Outbreak' (1995) kao vojni specijalist za epidemiologiju.

Uslijedila su tri projekta u suradnji sa režiserom Barryjem Levinsonom a to su 'Spavači' (1996) u kojem igra odvjetnika, zatim 'Wag the Dog' (1997) i 'Sfera' (1998) u kojem glumi zajedno sa Sharon Stone i Samuelom L. Jacksonom čini tim znanstvenika koji istražuju podmorje u potrazi za vanzemaljskom letjelicom. Hoffman se okušao kao producent na 'A Walk on the Moon', a zatim je počašćen nagradom za životno djelo koju mu je uručio Američki filmski institut.

Uslijedilo je vrijeme Dustinove nesigurnosti te pomalo i gubitka interesa za glumu koje je trajalo nekoliko godina. No ipak uspijeva prebroditi tu krizu te počinje ponovno prihvaćati uloge. Vratio se s nizom odličnih drama koji počinje s 'Ljubavi na mjesečini' (2002) u kojem njegovu bolju polovicu igra Susan Sarandon, zatim slijedi 'Povjerljivo' (2003), a onda napokon glumi i sa svojim dugogodišnjim prijateljem Geneom Hackmanom u 'Odmetnutoj poroti' (2003).

2004. pojavljuje se u 'Snu za životom', a odmah nakon toga zajedno s Barbarom Streisand glumi Ben Stillerove ekscentrične roditelje u 'Dozvoli za Fockere' (2004). Slijedi još jedna komedija 'Otkucaji života' (2006) u kojem glavnu ulogu tumači Will Ferrell.

Od strane kritike vrlo dobro ocijenjena Hoffmanova uloga je ona francuskog eksperta za parfeme u 'Parfem – povijest jednog ubojice' (2006), no u Americi ovaj film nije bio zamijećen kod publike, ali zato u Europi doživljava popriličan uspjeh. Ove godine možemo čuti njegov glas u animiranom uratku 'Kung Fu Panda'.

Što se tiče obiteljskog života, Hoffman ima šestero djece Kćeri Jennu i Karinu rodila je bivša Dustinova žena Anne Byrne, a kćerima Alexandri, Rebbeci te sinovima Jacobu i Maxu biološka majka je Lisa Gottsegen, sadašnja Hoffmanova žena.