Lars von Trier

'Film bi trebao biti poput kamenčića u cipeli' - njegovo je poimanje smisla filmskog djelovanja.

U rodnoj zemlji jako je popularan i percipiran kao pokretač danskog filma u novije vrijeme. Diplomirao je na Danskoj akademiji (The Danish Film School) 1983. kratkim filmom 'Images of a Relief' (Befrielsesbilleder; 1983.), kojim je osvojio nagradu za najbolji kratki film na münchenskom festivalu. Plemićki dodatak 'von' u prezimenu dodao je na akademiji.

Izvršio je značajan utjecaj na novu generaciju redatelja, u Danskoj i u cijelome svijetu, kao centralna uloga u filmskom izričaju Dogma95. Filmski rad ovog redatelja proteže se od avantgarde do reinterpretacije klasičnih žanrova. Rani kratki filmovi bili su stilistički inventivni istražujući teme i simbole koji će kasnije imati centralnu ulogu u njegovim dugometražnim filmovima.

Razvio je način filmskog izražaja koji je u isto vrijeme izuzetno simboličan i emocionalno intenzivan. Pomalo prezire vizualne efekte, kompjutere i svu mogućnost trenutnog ostvarenja redateljeve zamisli, a divi se čekanju pravog svjetla danima ili mjesecima da bi se snimio jedan poseban prizor. Tako jednostavno osjeća veći izazov.

Intrernacionalno se predstavio svojim europskim triom koji je okarakteriziran osobnim, eksperimantalnim stilom filmskog rada: 'Element of Crime' (1984), 'Epidemic' (1987) i 'Europe' (1991).

Larsov prvi dugometražni film, 'Element of Crime' (Forbrydelsens Element, 1984) osvojio je Technical Grand Prize na festivalu u Cannesu, a 'Europe' (1991) je dobio Veliku nagradu žirija (Jury Prize), Veliku nagradu za tehnička dostignuća i nagradu za umjetničko postignuće.

Producent ciklusa Europe, Peter Aalbćk Jensen, i Lars von Trier osnovali su 1991. vlastitu kompaniju Zentropa Entertainments koja je narasla i postala vodeća snaga skandinavske filmske produkcije.

Trilogija Golden Heart: 'Breaking the Waves' (1996.), 'The Idiots' (1998.) i 'Dancer in the Dark' (2000.) povezana je jednim zajedničkim motivom: ženama, tj. heroinama kojima preživljavanje ne polazi za rukom, a svoje živote poklanjaju drugima. Žena je žrtva, ali ima izbor i to je čini snažnom. Film 'Breaking The Waves' (1996.), osvojio je nagradu žirija u Cannesu i jedan je od najemotivnijih njegovih filmova. Zapažen je i 'The Idiots' (1998.), pogotovo kada je von Trier odbio izrezati scenu hardcore orgija.

U 'Dancer in the Dark' (2000.) iskonstruirao je melodramu o istočnoeuropskoj ženi, emigrantici, koja žrtvuje sve da bi spasila sina od dobivanja očne bolesti, od koje i ona boluje i koja završava sljepilom. Jedan je od prvih filmova koji je u potpunosti napravljen digitalnom opremom. Islandska pjevačica Bjork glumila je glavnu ulogu i skladala je glazbu za film. Rad s von Trierom pjevačici je donio nagradu za najbolju glumicu na Cannes Film Festivalu, ali i omrznuo filmsku industriju zbog lošeg glasa koji bije Larsa na setu. 

Ako ne po filmovima, Lars će biti zapamćen po svojoj TV sapunici The Kingdom – Riget (1994.), koja je bila toliko popularna u Danskoj da je internacionalno distribuirana. Bio je producent dvaju djela na TV: Medea 1998. i The Kingdom I.

Kao i uvijek Lars pliva uzvodno i protiv struje. Završio je rad na zadnjem dugometražnom filmu 'Dogville' (2003.) u kojem glumi holivudska glumica Nicole Kidman, što je neobično za takav film ili bolje kazati - za redatelja.

Boji se letenja pa nikad nije bio na premjerama svojih filmova u SAD-u, zbog čega su se neki novinari našli uvrijeđenima primjetivši da snima filmove s radnjom u SAD-u, a nikada nije bio tamo. Larsu se to čini jako ironično pa su mu takve primjedbe poslužile kao inspiracija da snimi još jedan film koji se događa upravo na Rocky Mountains, 'Dogville' (2003.) nakon kojeg je 2005. uslijedio 'Manderlay' (na čiju je cannesku premijeru putovao u auto prikolici iz Danske), a za potpunu priču o Americi fali još jedan film, 'Washington', čije je snimanje najavljeno za 2007. godinu. U međuvremenu će se majstor još jednom pozabaviti filmom 'Direktoren For Det Hele', koji je najavljen kao još jedno propitivanje Dogme 95.

Težak i zahtjevan na poslu, no takav mu je i privatni život. Majka mu je na samrtnoj postelji otkrila istinu o pravom biološkom ocu, tj. da to nije onaj za kojeg cijeli život misli da jeste. Nakon što je pronašao biološkog oca, nakon nekoliko sastanaka 90-godišnjak mu je poručio da bi za sve potrebno mogli komunicirati preko odvjetnika. Ni njegovo obiteljsko ponašanje nije baš jednostavno, trudnu je suprugu 1996. ostavio radi mlađe žene, dadilje njihove djece.