Nick Broomfield

'Ne snimam filmove u kojima će mnoštvo stručnjaka u bijelim kutama publici objašnjavati situaciju. Ne volim takve filmove.' Broomfield voli sočne materijale.

Zasigurno jedan od najproduktivnijih redatelja dokumentaraca u zadnjih dvadeset godina. Svoja je djela snimao u bordelima, vojnim kampovima i popravnim domovima, a tematika je varirala od nekovencionalnih seksualnih ponašanja do političkih promjena u Južnoj Africi.

Broomfield je studirao pravo u Cardiffu i političke znanosti u Essexu, da bi na kraju diplomirao na 'National Film School'. Svoj prvi, 18-minutni, film 'Who Cares' (o stanovnicima Liverpoola koji su se preselili u predgrađe) snimio je 1978. godine. Film 'Proud To Be British' snimljen je godinu kasnije, a prikazuje život radničke klase u Engleskoj.

Na samom početku radio je na filmu 'Juvenile Liasons' (1975), koji je producirala i režirala Joan Chruchill. Film o mladim prijestupnicima je kasnije poslužio kao osnova za studiju britanske vlade. (1990. su ponovno 'posjetili' isti milje i snimili nastavak filma). Godine 1980. je za Granada TV snimio film 'Whittingham' (o životu u jednoj ustanovi za mentalno oboljele), a godinu kasnije i 'Fort Augustus'", koji se bavio životom u samostanu.

Njegova se karijera može podijeliti na dva dijela. Od kraja 70-ih do sredine 80-ih snimao je u stilu 'cinema vérité' i surađivao sa Sandi Sissel i već spomenutom Joan Chruchill. U filmovima iz tog razdoblja fokusirao se na društvene probleme. Od tada datiraju 'Behind Rent Strike', 'Marriage Guidance' (u kojem je istraživao bračne veze), i 'Tattooed Tears' (snimljen u domu za maloljetne prijestupnike u kalifornijskom gradu Chino). Za 'Soldier Girls' iz 1981, koji je sniman u kampu za obuku djevojaka Fort Gordon, dobio je nagradu Flaherty za najbolji dokumentarac.

'Chicken Ranch' iz 1983. je ogledni primjer njegovih dokumentaraca - sniman je u poznatoj javnoj kući u Nevadi, a Broomfield i Sandi Sissel su nagrađeni za najbolji dokumentarac u Sundanceu.

Broomfield i Churchill su 1987. godine priskrbili neželjeni publicitet, kad ih je Lily Tomlin tužila kako bi blokirala dokumentarac o njenom brodvejskom showu 'The Search for Signs of Intelligent Life in the Universe'. Naime, njih dvoje su trebali biti zaduženi za 'kreativnu kontrolu' projekta Lily Tomlin započetog 1983. godine. Glavna zvijezda predstave Lily i redateljica i scenaristica Jane Wagner nisu bile zadovoljne filmom te su zahtjevale preinake. No Lily je i nakon 20 rezova ostala nezadovoljna te je tražila daljnje promjene. Broomfield i Churchill su to odbili, a Tomlin i Wagner su ih tužile kako bi blokirale izdavanje filma. (Kasnije je utvrđeno da je motiv za tužbu bio strah glumice i redateljice da će izgubiti prava da svoj show prodaju nekome tko će ga pretočiti u igrani film.) Vrhovni sud je odlučio u korist filmaša.

Kako se tijekom rada na filmu dogodilo mnoštvo neočekivanih stvari, Broomfield je otkrio 'tehniku' koja će obilježiti njegove radove u devedesetima: iz očaja odlučio se pojaviti pred kamerom i dodati naraciju. Inače, o temi scenskog nastupa govori i film 'Driving Me Crazy' (1988).

Uslijedilo je prijelazno razdoblje u kojem je snimio dugometražni igrani film 'Dark Obession/Diamond Skulls' (1989), triler s Gabrielom Byrneom i Amandom Donohue u glavnim ulogama. Film se bavio ne baš popularnim temema: klasnim razlikama i sudbinom te je doživio komercijalni neuspjeh. (No uspjeh je ostvario na ljubavnom planu - spetljao se s glavnom glumicom). Nešto bolje je prošao film 'Monster In A Box' - adaptacija monologa Spaldinga Graya u kojima se opisuju Grayevi pokušaji u pisanju novela.

Povratak dokumentarcima obilježen je velikim uspjehom filma 'Aileen Wuornos: The Selling of a Serial Killer', koji govori o prvoj ženskoj serijskoj ubojici. Za taj film je dobio nagradu Britanskog filmskog instituta za najbolji film, a film je do šire javnosti došao na isti način kao i mnogi njegovi projekti - putem kabelske televizije.

Zatim je napravio nekoliko filmova koji su mu promijenili karijeru. U filmu 'Tracking Down Maggie' (1994) pokušao je intervjuirati bivšu britansku premijerku Margaret Thatcher. Osnovna razlika od prijašnjih radova bila je Broomfieldova prisutnost pred kamerom koja je postala dio priče (što je slučaj i s filmom 'Roger & Me' Michaela Moorea).

U filmovima koji su uslijedili okrenuo se američkoj stvarnosti. Prvo je snimio 'Heidi Fleiss: Hollywood Madam' (1995), u kojem je uspio uspostaviti prijateljski odnos s intervjuiranima koji su znali reagirati na neočekivane načine. Godinu kasnije je snimio film slične tematike 'Fetishes: Mistresses and Domination at Pandora's Box' koji govori o jednom njujorškom sado-mazo klubu. Naravno, ali i nažalost, javnost ga je doživjela kao nešto jako kontroverzno: i na festivalu u Edinburghu, kao i u kino distribuciji. Naime, neki smatraju da su neki segmenti namješteni i nestvarni, dok su drugi hvalili odličan prikaz teme.

Ova dva filma, kao i 'Kurt and Courtney" (1998), dobili su prišivak 'tabloidnog novinarstva'. 'Možda ljudi u filmovima nisu povijesne ličnosti, no u svakom slučaju se radi o vrlo indikativnim aspektima naše kulture i načinima na koji ona funkcionira' - rekao je redatelj u jednom intervjuu.

Film 'Kurt and Courtney' istražuje smrt Kurta Cobaina, a postao je kontroverzan nakon što je Courtney Love zaprijetila tužbom (pa je film povučen iz programa Sundance festivala). Problem je bio u tome što je redatelj razmatrao (a potom i odbacio) tezu da je ljubav utjecala na Cobainovo samoubojstvo. Tužbom su prijetili i BBC (na kojem je film trebao biti prikazan) i EMI (zbog prava na dvije pjesme koje su na soundtracku). Ipak, Broomfield je ustrajao te je film prikazan na Slumdance Film Festivalu (Sundanceovoj konkurenciji) i u kino distribuciji.

2002. godine je snimio i drugi film o zvijezdama iz svijeta glazbe. 'Biggie & Tupac' govori o dvojici poznatih rappera (Notorious B.I.G. i 2Pac Shakur). No film je danas u sjeni prvog, autorizirane 2Pacove biografije (koju je odobrila njegova mama), a o kojem smo na filmski.net-u već pisali.

Njegov pristup kontroverznim temema i izbor materijala koji koristi u filmovima učinili su ga glasnogovornikom preoblikovanja stila i sadržaja u dokumenarnom filmu. U ovoj biografiji nisu spomenuti svi njegovi filmovi (snimio ih je tridesetak), nego samo najvažniji. Nedostaje drugi nastavak filma koja je snimio o Aileen Wournos 'Aileen: Life And Death Of Serial Killer'. Iz jednostavnog razloga što smo mu posvetili posebnu pozornost (link).

www.nickbroomfield.com