Strani filmovi u Hrvatskoj

Neosporno je da Hrvatska ima bezbroj prirodnih ljepota, ali je isto tako neporecivo da Hrvati te ljepote jednostavno ne znaju skupo prodati. Zasada na najvećem nacionalnom bogatstvu - ljepoti prirode - zarađujemo na najjednostavniji način, putem turizma. Ni tu nismo otišli predaleko pa gostima s zapada, kao i onim mnogo brojnijima s istoka uglavnom pružamo turističku ponudu 'vulgaris' tipa - tu vam je krevet, tu vam je plaža, a paštetu ste ionako donijeli sa sobom.

O elitnom, poslovnom, seoskom, seksualnom, avanturističkom i ostalim turizmima koji su kod nas tek u povojima, ipak nećemo dalje raspravljati. No, mogli bi reći koju o hrvatskoj turističkoj reklami i turističkom imidžu. Istina, imali smo nekoliko prosječnih uspjeha na turističkim sajmovima i izvanprosječno dobre paviljone na Expoima u Hannoveru i Lisabonu. Isto tako, imali smo i skandale oko genijalno inventivnih slogana poput 'Hrvatska - raj na zemlji' ili 'Hrvatska - zemlja tisuću otoka'.

Ono što još nismo imali i što vjerojatno nećemo tako uskoro ni imati, je jedna velika filmska produkcija koja bi hrvatske ljepote izreklamirala više nego bilo kakav štand ili letak. Ako niste redoviti čitatelj filmskog.net-a i ako vam još uvijek nije jasna veza između filma i turizma kliknite ovdje i usporedite Tajland, Tunis, Maroko, Novi Zeland pa čak i Rumunjsku s našom 'malom zemljom za veliki odmor'. Ako ipak jeste naš vjerni posjetitelj, onda već znate koliko su filmovi poput 'Gospodara prstenova', 'Zvjezdanih ratova', 'Studengore' ili 'Žala' učinili za turizam zemalja u kojima su se snimali.

Sigurno su i do vas dospjeli novinski naslovi o stranim produkcijama koje su se posljednjih godina snimale u Hrvatskoj. Nadamo se da vam napuhani naslovi poput onih o brijunskim avanturama Cro Copa i njegovoj budućoj holivudskoj karijeri nisu pomračili um, kao ni novinarska natjeravanja Gerarda Depardieua, Nastassie Kinski i Michaela Yorka po Zagrebu i Istri za vrijeme snimanja serije 'Žena mušketir'. Ova snimanja su hvalevrijedni primjeri domaće filmske suradnje sa strancima, ali su, nažalost i iznimke koje potvrđuju pravilo. A pravilo je - stranci nas zaobilaze i to ne zato što smo bezvrijedni, nego zato što smo prevrijedni, tj. preskupi.

Ministarstvo kulture koje je odgovorno za svako 'dobro i zlo' u hrvatskom filmu ima svog udjela i u ovoj priči. Preko njih se, naime rješavaju svi zahtjevi za snimanje koji dolaze iz inozemstva. Procedura za dobivanje dozvole nije uopće komplicirana - treba poslati sinopsis, a tema nije bitna (nema moralističnih čistki - sve što strano je o.k.). Kada se zahtjev odobri cijeli se protokol preusmjerava na lokalne vlasti pa dalje o njima ovisi koliko će i da li će surađivati sa strancima.

Oni koji žele snimati u Hrvatskoj uglavnom od Ministarstva traže da im osigura neke usluge - od nabavljanja filmske opreme ili kostima pa do pronalaženja prijevoza ili školovane ekipe. No, većina onih koji se jave kad-tad odustanu od te ideje, jer shvate da smo im preskupi. Hrvatska posve sigurno nije toliko skupa kao neke zapadne zemlje, ali je skuplja od svojih istočnijih susjeda. Hoteli, privatni smještaji, hrana i prijevoz puno manje koštaju u Mađarskoj ili, primjerice Rumunjskoj.

Cijena je jedina prepreka, kako su nam rekli u Ministarstvu kulture. Od njih smo čak čuli da su indijski filmaši vrlo zainteresirani za našu obalu i njene ljepote. Navodno, hrvatski zrak je neusporedivo čišći od tamnošnjeg pa filmske snimke izgledaju mnogo sjanije i ljepše. Jedini razlog zašto se kod nas već masovno ne snimaju bollywoodski hitovi je, pogađate, novac.

Situacija nije uvijek bila takva kao danas. Nazovite nas Jugo-nostalgičarima, ali u vremena Jugoslavije na prostoru Hrvatske snimljeno je nakoliko zapaženih filmskih produkcija. Najviše zasluge za to imao je Jadran Film - tada najveća i najjača produkcijska kuća na području srednje Europe. Još tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća Jadran Film i njegovo vodstvo doveli su u Hrvatsku neke poprilično velike projekte.

Najveći i najpoznatiji među njima je serijal filmova o sukobu kauboja i Indijanaca predvođenih Winetouom. Filmovi o pustolovinama legendarnog poglavice snimali su se po cijeloj Hrvatskoj, a veliki dio scena snimljen je na Grobničkom polju. Mnogi Grobničani tada su statirali i glumili Indijance, a lokalni stanovnici još se i danas smiju na račun toga što su mnogi od njih tada zaboravili skinuti svoje ručne satove. Tako će pažljiviji gledatelji vesterna o Winetouu uočiti kako su neki njegovi suborci imali vrlo sofisticirane sprave za mjerenje vremena. Haug, koliko ima sati? :)

Naši prostori bili su jako pogodni za filmove s velikim bitkama - kako za vesterne tako i za ratne filmove. Jugoslavenska država, zasnovana na vrijednostima antifašističke borbe jednostavno je obožavala velike povijesne priče o Drugom svjetskom ratu. Tako su hrvatske livade i luke glumile razne europske pejzaže u poznatim televizijskim serijalima 'Vjetrovi rata' i 'Rat i sjećanja' koje su se snimale 80-tih godina. 'Vjetrovi rata' su 1983. osvojili tri televizijske nagrade Emmy među kojima i onu za najbolju seriju.

Koprodukcije su Jadran Filmu donijele još nekoliko nagrada, među kojima i Oscara za najbolji strani film 'Die Blechtrommel' ('Limeni bubanj') 1979. godine. Meryl Streep je također nagrađena Oscarom za ulogu u drami 'Sofijin izbor' koja se djelomice snimala u Zagrebu. Glavni grad ugostio je još priča iz drugog svjetskog rata i to krajem 80-tih kada su u njemu snimana dva nastavka 'Dvanaestorice žigosanih' i 'Noć Lisice'. Osim ratnih filmova u Zagrebu je 1962. snimljena i slavna ekranizacija Kafkinog 'Procesa' koju je režirao veliki redatelj Orson Welles.

Kada je ratnu maštu zamijenila ratna zbilja nestale su i velike produkcije. Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj su se snimili samo televizijski film 'Death Train' (1993.) s Pierceom Brosnanom u glavnoj ulozi, kao i 'Dobrodošli u Sarajevo' (1994.) redatelja Michaela Winterbottoma. Nakon rata u Hrvatskoj se snimalo nekoliko manjih filmskih projekata, među kojima se jedino ističe 'Titus Andronicus' s Anthonyem Hopkinsom i Jessicom Lang u glavnim ulogama čiji se dio snimao u pulskoj Areni.

Danas se možemo samo naivno veseliti kada neki strani projekt dođe u naše krajeve i misliti kako su ga privukle naše prirodne ljepote. Prava je istina da su za takve rijetke i vrijedne iznimke najzaslužniji domaći producenti koji iz nekih razloga muku muče da kod nas dovedu i ovo malo stranih produkcija. Dok se nastajanje filmskih suradnja i koprodukcija ne regulira zakonom ili nekom državnom uredbom i dok se ne odrede subvencije ili državne stimulacije za strane produkcije, nemamo se zašto nadati da će stranci sami od sebe htjeti snimati u Hrvatskoj.

Ljepota se, kao ni ništa drugo, ne prodaje sama od sebe. Najljepša umjetnička djela, kao i najljepše manekenke - trebaju uspješnog menadžera da bi se probili na tržištu koje je ionako zakrčeno. Ako se ikad probijemo na njega, bilo bi idealno da nam to pođe za rukom sa hrvatskim filmovima. Jedino tada bi domaće filmske lokacije i na filmu ostale autentične - ne bi Rijeka glumila Rotterdam, Zagreb Prag, a Split i Pula stari Rim.