Pedesete – tango između države i publike

Dok su u svjetskom filmu žarili i palili inovativni Kurosawa, Bergman, Bresson i Bunuel, naša je kinematografija bila tek beba kojoj je država naglo tutnula sisu u usta. Prva se generacija hrvatskih redatelja i snimatelja s vjetrenjačama borila iznimnim talentom jer je dobila zadatak sustizanja svjetskih standarda. Dok se danas pitamo što se događa s hrvatskim filmom, prije pedesetak godina Miletić, Marjanović, Golik, Belan, Bauer, Tanhofer, Hanžeković i još mnogi drugi, stvarali su zlatno doba.

Najprije je važno zamisliti mladu, ambicioznu državu koja se na krilima zanosa borbe i revolucije diže iz ratnog vihora. Nova zvijezda na nebu socijalizma želi prekinuti građansku tradiciju te raznim sredstvima izjednačiti sve slojeve društva. U skladu s tim, krajem četrdesetih u okrilju socijalističke Jugoslavije dekretom se stvara filmska industrija s ciljem planske proizvodnje umjetnosti, naravno, pod kapom vladajuće ideologije. Baš je film prepoznat kao medij koji će širiti nove pojmove, uspostavljati nove odnose, te širiti poželjan način razmišljanja; postaje važna državna stvar i najsnažnije propagandno sredstvo.

Dok je brak s državom na početku tog petog desetljeća osigurao mladoj umjetnosti dovoljno love, problem se javlja zbog nedostatka stručnog znanja kao i tehnikalija nužnih za snimanje. Vlada posebna, pionirska atmosfera – sa svih strana slijevaju se mladi ljudi, željni znanja, gotovo svi su početnici, bez ikakvog naslijeđa – to je bilo vrijeme stvaralačkog zanosa. Malo pomalo formiraju se i poduzeća na nivou republika: 'Jadran film' u Zagrebu, 'Avala film' u Beogradu i 'Triglav film' u Ljubljani. Fenomenalan uspjeh nakon flerta s ratnim temama postiže komedija iz sportskog života 'Plavi 9' (1950), prvijenac Kreše Golika.

Tito se u tom razdoblju suprotstavlja Staljinu, odustaje od komunizma sovjetskog tipa i zemlja se po prvi put otvara zapadnim utjecajima. Posljedice političkog zaokreta puno će se ranije vidjeti na ostalim područjima kulture, dok će se posebno igranom, cjelovečernjem filmu biti teško odmaknuti od kandži ideologije koja se stalno prijeti cenzurom – baš u tom razdoblju zabranjen je i 'Ciguli Miguli' (1952.) Branka Marjanovića te oštro osuđen u novinama.

Unatoč svemu, javljaju se svježe ideje, počinje se poticati pluralizam u stvaralaštvu, a u sve većoj mjeri stižu američki filmovi koji nadoknađuju čitavo desetljeće zastoja u uvozu. Liberalizaciju u kulturi predvode Miroslav Krleža i Petar Šegedin, na čelu s književnim časopisom 'Krugovi' te njihovom krilaticom 'Neka bude živost!'. Ove političke promjene dovode do traženja tzv. trećeg puta u kinematografiji, balansiranja na žici između dva tabora- kapitalističkih zemalja i sovjetskog komunizma.

Na takvom izmijenjenom tlu dolazi do konačne standardizacije filmskog svijeta, stvara se Društvo filmskih radnika Hrvatske, a također se na vrlo drastičan način sređuje stanje s prekobrojnim filmskim djelatnicima koji postaju slobodni radnici plaćeni za svaki pojedini film. Više se računa vodi o trajanju snimanja, racionalnijem trošenju, a proizvodnja filmova se smanjuje.

Sredinom pedesetih kriza mlade kinematografije dosegnula je dno, da bi se upravo tako oslobodila ruke koja ju je stvorila, političkog vrha. Oporavljanjem gospodarstva raste zanos u filmskim krugovima; svaki autor sam za sebe traži odgovore, pronalazi svoj izraz i stil. U tim godinama smanjene proizvodnje na scenu stupaju debitanti koji su tek izučili zanat i sa sobom donose svježe ideje. Briljira Branko Bauer s 'Ne okreći se sine' (1956), Branko Marjanović iste godine s filmom 'Opsada', te Fedor Hanžeković 1957. s literarnom adaptacijom 'Svoga tela gospodar'.

Dolazi do nekoliko spontanih ideja unutar sedme umjetnosti – 1953. godine osnovan je 'Zagreb film', 1954. počinje sustavniji rad na animiranom filmu, 1954. održan je prvi festival u Puli dok kulturni život u zemlji dobiva zamah. Publika postaje sve važniji pokazatelj uspjeha filma, dominantni čimbenik u filmskom stvaralaštvu postaje producent, a država gubi na važnosti. Cenzura od partijske vrhuške se smanjuje, a umjetnost više ne mora zrcaliti događanja i stavove u dnevnoj politici.

U hrvatskom filmu nastoje se prihvatiti novi žanrovi, vrlo je malo ratne tematike, a autori se sve više iskušavaju u literarnim adaptacijama, dramama, komedijama, pustolovnim filmovima, te raznim suvremenim temama koje bude interes publike. Snimaju se filmovi iz svih mogućih rodova – igrani, dokumentarni, obrazovni, animirani, reklamni, propagandni.

Zanesenjaci crtanog filma rade punom parom i blistavim, inovativnim idejama proizvode filmove svjetskog ranga koji im osiguravaju zvjezdani naziv 'zagrebačka škola crtanog filma'. Filmovi se ne prikazuju samo u kinima već u sklopu prosvjećivanja masa putuju širom zemlje po školama, domovima Armije, narodnim sveučilištima. A kako je sve to izgledalo u pedesetima prošlog stoljeća i jesmo li vam govorili istinu možete provjeriti u kinu Tuškanac gdje je upravo u tijeku ciklus hrvatskog filma i kultnoj džamiji gdje se upravo održava izložba o tom razdoblju.