Kolateralna politička šteta
'The Assassination of Richard Nixon' potresna je priča o malom, nesretnom čovjeku koji je zabrijao da može nešto promijeniti. Naravno, nije uspio.
Već je svima jasno, američki san uvijek ima svoje naličje i nepresušno je vrelo za kreativne napore bilo koje vrste. Tek je prošli tjedan, točnije 29. prosinca, u američka kina krenula nova potresna drama – 'The Assassination of Richard Nixon' - a već je hvali većina gledatelja i kritičara koja ju je imala priliku vidjeti. Niels Mueller, kojem je ovo redateljski debi (također je i koautor scenarija), vodi nas natrag u 1974. godinu, pod okrilje famozne Watergate afere koja predsjedniku radi o glavi (ili barem o tituli).
Ovo ipak neće biti priča o politici (ona je ovdje samo motiv), nego istinita storija o nesretnom malom čovjeku – Samuelu Bickeu koji je prilično nesposoban na svim poljima svog djelovanja – vrlo je loš trgovac namještajem, pa na njega bijesni šef; žena mu žudi za rastavom, a otvaranje privatnog biznisa koji je planirao visi o koncu jer mu banka ne želi dati zajam. Dok mu se život nepovratno raspada na komadiće, Samuel očajno traži nekog dežurnog krivca, da bi na kraju, potaknut vijestima, zaključio da je za sve kriv sam predsjednik Nixon kojeg treba, ni manje ni više, ubiti.
Depresivnog gubitnika Bickea fenomenalno je odigrao Sean Penn (vječni aktivist i zakleti kritičar trenutne američke politike), a oni koji su film vidjeli kažu da je njegova izvedba na momente toliko brutalna, iskrena i ogoljena da ju je teško podnijeti. Na početku filma on je blag i potuljen brko, da bi postepeno sve više skretao i završio kao sociopat. Bivšu mu ženu glumi Naomi Watts, kolegica iz filma 21 gram (koja je ovdje potpuno neprepoznatljiva crnka), a Comingsoon kaže da ovaj glumački dvojac opet prenosi upečatljivu dozu energije (iako se zajedno pojavljuju u malo scena).
Filmu se pridjeva veliki utjecaj (ili barem paralele) legendarnog 'Taksista' – radnja je smještena u gotovo isto vrijeme, protagonisti filma su na jednak način asocijalni i nesretni, a zajednička im je i potreba za nasiljem. U svakom slučaju, čini se da je riječ o odličnom nepretencioznom debitantskom uratku koji bi trebao dirnuti sve koji su ikad bili ogorčeni sistemom, a vrijedi ga pogledati zbog bar dva razloga – odličnog glumca i nabrijanog scenarija.
Ovo ipak neće biti priča o politici (ona je ovdje samo motiv), nego istinita storija o nesretnom malom čovjeku – Samuelu Bickeu koji je prilično nesposoban na svim poljima svog djelovanja – vrlo je loš trgovac namještajem, pa na njega bijesni šef; žena mu žudi za rastavom, a otvaranje privatnog biznisa koji je planirao visi o koncu jer mu banka ne želi dati zajam. Dok mu se život nepovratno raspada na komadiće, Samuel očajno traži nekog dežurnog krivca, da bi na kraju, potaknut vijestima, zaključio da je za sve kriv sam predsjednik Nixon kojeg treba, ni manje ni više, ubiti.
Depresivnog gubitnika Bickea fenomenalno je odigrao Sean Penn (vječni aktivist i zakleti kritičar trenutne američke politike), a oni koji su film vidjeli kažu da je njegova izvedba na momente toliko brutalna, iskrena i ogoljena da ju je teško podnijeti. Na početku filma on je blag i potuljen brko, da bi postepeno sve više skretao i završio kao sociopat. Bivšu mu ženu glumi Naomi Watts, kolegica iz filma 21 gram (koja je ovdje potpuno neprepoznatljiva crnka), a Comingsoon kaže da ovaj glumački dvojac opet prenosi upečatljivu dozu energije (iako se zajedno pojavljuju u malo scena).
Filmu se pridjeva veliki utjecaj (ili barem paralele) legendarnog 'Taksista' – radnja je smještena u gotovo isto vrijeme, protagonisti filma su na jednak način asocijalni i nesretni, a zajednička im je i potreba za nasiljem. U svakom slučaju, čini se da je riječ o odličnom nepretencioznom debitantskom uratku koji bi trebao dirnuti sve koji su ikad bili ogorčeni sistemom, a vrijedi ga pogledati zbog bar dva razloga – odličnog glumca i nabrijanog scenarija.
Nema komentara.