Talentirani pojedinac - Martin Scorsese

Pomoć – interesant etike i politike, a nije Oliver Stone, ali je njegov profesor. Pitanje 3: tko je iz Flushinga, a nije Dadilja?

Sretno ovim člankom pozicioniran nadima se redatelj čije najprisnije društvo u kontekstu nikad osvojenog Oscara čine Orson Welles, Howard Hawks, Stanley Kubrick i Alfred Hitchcock. Nikad eto jadan ne osvojiše Oscara, iako u nekoliko prilika jest bio nominiran, no iste su osvajali kolege glumci, montažeri – Ellen Burstyn za glavnu ulogu u 'Alice Doesn't Live Here Anymore' (1974), Robert de Niro kao glavni glumac u 'Raging Bull' (1980), dugogodišnja suradnica Thelma Schoonmaker za montažu u istom filmu, Paul Newman za glavnu ulogu  u 'The Color of Money' (1986), Joe Pesci za sporednu ulogu u 'GoodFellas' (1990) — isplativo je raditi sa Scorseseom. Tog mišljenja je i mladi di Caprio, pa ako ne već prvo počasno mjesto Roberta de Nira, drugo počasno zasigurno zauzima u profesionalnom životu kakvog? - omiljenog mu redatelja.

Prvi film na kojem je Scorsese započeo dirljivu suradnju s de Nirom bio je 'Mean Streets' iz 1973. Kao i kod svih izrazito autorskih redatelja i ovaj film koji filmografski spada među prve, a od istih se razlikuje titulom priznate vrijednosti, podržava sve kasnije stilske, tematske i tehničke preokupacije Martinovog opusa — i pritom nitko ne misli na Roberta de Nira (s kojim je usput snimio osam filmova) ili malu Jodie Foster.

U čudesnom svijetu subjekta uvijek su prisutni antijunaci i autsajderi ('Who's That Knocking at My Door', 'Mean Streets'), često sociopati ('Taxi Driver'), obavezno na nekom rubu, društveno-političkom ('The Color of Money', 'Casino', 'GoodFellas, 'The Gangs of New York'),  ili osobnom ('Raging Bull', 'Alice Doesn't Live Here Anymore', 'The Aviator', 'The Age of Innocence'), u svakom slučaju, imaju mane, malo veće mane. Tematski je orijentiran na velike biblijske postulate (što bi se danas reklo, Lars von Trier i antička tragedija) poput grijeha, krivnje, kazne, iskupljenja i uskrsnuća (Kristov Uskrsni ciklus), montažno ritmičan, a 'iskrivljen' rad kamere i poznata načela montaže naglašava grubim, uličnim, nasilnim i  nepatvorenim dijalogom.

Zazire od specijalnih efekata i jeftinih tehničkih rješenja, oslanja se potpuno na sposobnost narativnog izlaganja; tako će naraciju započinjati od sredine ili kraja, dok su mu posebno dragi zamrznuti kadrovi, dobra muzika (češće prizorna) koja, često cinično, ilustrira ili komentira atmosferu. Drugi omiljeni fetiš je prvo prikazivanje važnog ženskog lika u filmu: ona nosi bijelo i kreće se u slowmotionu (Cybill Shepard u Taxi Driver, Cathy Moriarty u Raging Bull, Sharon Stone u Casinu).

Prosječan poznavatelj filma će ga redovno povezati s mnogim optužbama za razne subverzije tipa nasilje, agresija i vulgarnost u smislu golog prikazivanja istog, od čega se nikad nije branio, jedino nastojao objasniti da je ideja filma kao takvog i jasno onog koji njega zanima, prikazivanje zbilje, čak precrtavanje. Iako sve navedeno upućuje na zajedničke odrednice radova, u uobličavanju istih se može reći da je ovaj pojedinac isprobao skoro sve žanrove. No, najzanimljivije jest da uz sav ugled koji uživa nikad nije imao hit i proboj na blagajnama kakav su imali njegovi suvremenici Coppola, Spielberg ili Lucas. Upravo suprotno, filmovi su mu propadali, trpili novčane gubitke, upadali u razne političke i vjerske afere.

On sam priznaje da je godinama patio od izluđujuće nesigurnosti i nevjere u sebe i svoj rad, mučio se neprestanim propitivanjima je li ovu ili onu scenu dobro snimio, je li se moglo drugačije, možda iz drugog kuta, možda ju je i trebalo izbaciti… Zato je oduvijek njegova deviza bila naklonost iskusnih i obrazovnih kritičara, te profiliranije publike; isto svjedoči i nedavno mu dodijeljen čin časnika Legija časti (osnovao Napoleon 1802.) kojim ga je ovjekovječila Francuska za izniman doprinos kulturi.

No, nije ni on sad baš prosta milina i disciplina od čovjeka; istina jedan od dražih suradnika, ali i tipično njujorški karakter (bar tako kažu oni koji znaju) — neurotičan, otresit i nagao s jednom odličnom crtom koju će mu uvijek priznati, a to je sposobnost improvizacije i poštovanje glumca.

Kao što je on noćna mora producenata, jerbo poznato da uvijek prekorači budžet i da jednostavno ne zna raspolagati s novcem, njegova noćna mora jest holivudski komercijalni film blockbuster o strahu kojem se često izjašnjavao, bilo u filmovima, bilo javno. Jedna od zanimljivijih ilustracija njegovog odnosa prema ekonomsko-tržišnim odnosima dominantne struje američke kinematografije je scena iz filma 'After Hours' (1985) kad lik proučava grafit na kojem je nacrtan čovjekov penis kojeg će upravo progutati morski pas iz Ralja. Pak je i skromno plemenit taj njegov strah od kastracije holivudskom politikom, bar nema panične fiksacije na insekte, antikno pokućstvo, konzerve i labudove.

Znakovito također, omiljeni film su mu 'Tragači' Johna Forda što i nije neobično kad se detaljno analizira ideologija samog westerna i usporede elementi režijskih poetika obaju redatelja, u svoj njihovoj ogoljenosti, odnosno u onome što ih evocira, u samom potencijalitetu gdje je bjelodano da Scorsese koristi neke od osnovnih Fordovih postupaka i zatim ih, blisko svom osjećanju i osobnoj filozofiji, primjenjuje na vlastiti kod.

S preko trideset režiranih filmova, s još toliko u funkciji producenta, montažera (da, on je 1970. montirao dokumentarac Woodstock), scenarista i glumca uspio je u slobodno vrijeme 1987. režirati i jedan spot — ne bilo koji, već 'Bad' Michaela Jacksona koji u integralnoj verziji traje 16 minuta, a sniman je u c/b varijanti i u boji. E, da radio je i spotove za Armanija, valjda ga je žena nagovorila da ugrabi nešto besplatne dizajnerske odjeće.

Danas 63-godišnjak, u ljubavi s petom mu suprugom, vjeran filmskom pogonu, mi mu se vraćamo nakon što Aviator stigne u naša kina.