Koliko i koga štite filmske oznake
Ukoliko ste se do sada oslanjali na ocjene koje stoje uz svaki film, više nemojte. Svoje dijete, brata ili nećaka radije štitite sami jer su oznake tu za igru.
Iako se stavovi uvelike razilaze, pitanje o prikladnosti filmskih sadržaja za različitu publiku i njihovom označavanju staro je gotovo koliko i filmska umjetnost sama. Iako se može govoriti da ruka cenzure seže u dvadesete godine prošlog nam stoljeća, oznake su prvi put upotrijebljene 1968. godine (mjesto radnje je prekrasna Amerika, naravno), nakon što je Vrhovni sud dozvolio da se djeca zaštite od filmova i knjiga koji su prikladniji za oči odraslih.
Unatoč činjenici da su ocjene davane na tzv. dobrovoljnoj bazi, poznata je stvar da je pitanje ocjena visoko ispolitizirano, što pokazuje podatak da velike kompanije poput McDonaldsa neće reklamirati film ako nije family sensitive ili ako nije, nedaj bože, klasificiran.
S druge strane, Reuters je objavio rezultate studije (provedene na sveučilištu Chicago) o dosljednosti filmskih oznaka koji su naprosto poražavajući. Među oznakama, naime, vlada apsolutni džumbus pa je tako uobičajeno da jedan od pet naslova koji su dobili PG oznaku (parental guidance) ima više nasilja nego prosječni film s PG-13 oznakom (što bi značilo da je neprikladan za sve koji imaju manje od 13. godina).
Statistike su isto tako ukazale da jedan od deset PG filmova ima više nasilnih scena nego je to slučaj s prosječnim filmom koji je dobio R oznaku (smiju ga gledati samo odrasli). Stručnjaci navode da oznake, unatoč šokantnim rezultatima, ipak nisu zamjena za brigu roditelja koji su ustvari odgovorni za sadržaje koje gleda njihovo dijete. Paradoksalna je činjenica da su oznake (navodno) izmišljene upravo zbog djece, koju bi, kao, trebale štititi.
Da pišu kući da je propalo, američkim roditeljima savjetovao je i pedijatrijski časopis koji savjetuje odrasle da se pri donošenju odluke radije oslone na druge faktore osim ratinga. Jedna od autorica studije, Teresa Webb, takve nalaze objašnjava činjenicom da se od 1994. nije dogodila nikakva restrukturacija sustava ocjenjivanja, te preporučuje da opisi sadržaja budu što konkretniji i jasniji. Do tada, za djecu brinite sami.
Unatoč činjenici da su ocjene davane na tzv. dobrovoljnoj bazi, poznata je stvar da je pitanje ocjena visoko ispolitizirano, što pokazuje podatak da velike kompanije poput McDonaldsa neće reklamirati film ako nije family sensitive ili ako nije, nedaj bože, klasificiran.
S druge strane, Reuters je objavio rezultate studije (provedene na sveučilištu Chicago) o dosljednosti filmskih oznaka koji su naprosto poražavajući. Među oznakama, naime, vlada apsolutni džumbus pa je tako uobičajeno da jedan od pet naslova koji su dobili PG oznaku (parental guidance) ima više nasilja nego prosječni film s PG-13 oznakom (što bi značilo da je neprikladan za sve koji imaju manje od 13. godina).
Statistike su isto tako ukazale da jedan od deset PG filmova ima više nasilnih scena nego je to slučaj s prosječnim filmom koji je dobio R oznaku (smiju ga gledati samo odrasli). Stručnjaci navode da oznake, unatoč šokantnim rezultatima, ipak nisu zamjena za brigu roditelja koji su ustvari odgovorni za sadržaje koje gleda njihovo dijete. Paradoksalna je činjenica da su oznake (navodno) izmišljene upravo zbog djece, koju bi, kao, trebale štititi.
Da pišu kući da je propalo, američkim roditeljima savjetovao je i pedijatrijski časopis koji savjetuje odrasle da se pri donošenju odluke radije oslone na druge faktore osim ratinga. Jedna od autorica studije, Teresa Webb, takve nalaze objašnjava činjenicom da se od 1994. nije dogodila nikakva restrukturacija sustava ocjenjivanja, te preporučuje da opisi sadržaja budu što konkretniji i jasniji. Do tada, za djecu brinite sami.
Nema komentara.