Posljednji pozdrav iz Pule

Novi filmovi su pod kožom, nagrade su podijeljene, a posljednje izdanje Festivala igranog filma u Puli donijelo je i neke preinake. Druga polovica službenog programa otpočela je podjelama nagrada izvan glavnih kategorija, pa je tako nagradu za najbolji kratki amaterski film '640x480 max' odnio 'Transemocije' Sendija Salmanija, Marka Čabova, Brune Marina i Petera Bohte. Festivalski je novitet nagrada 'Vedran Šamanović' namijenjena filmskom umjetniku koji je svojim radom prethodne godine proširio granice filmskog izraza u hrvatskom filmu, a prvi dobitnik je snimatelj Boris Poljak. Nadalje, Društvo hrvatskih filmskih kritičara nagradilo je veteranku Anu Karić nagradom 'Fabijan Šovagović' za izniman trag u hrvatskoj filmskoj povijesti.

Dok je srijedu obilježilo nesumnjivo najuspješnije filmsko ostvarenje ovogodišnje PFF-a, trans-etnička i multi-etnička drama Rajka Grlića 'Neka ostane među nama' o dvojici braće ženskaroša Nikoli i Braci, četvrtak je bio obilježen svjetskom premijerom posljednjeg filma Dalibora Matanića – 'Majka asfalta'.

Jamačno najiščekivaniji domaći film festivala naprosto je podbacio, što je i sama publika prepoznala ocijenjivši ga gotovo najnižom festivalskom ocjenom unatoč iznimno plastičnoj ulozi Marije Škaričić, zasluženo nagrađenoj Zlatnom Arenom za najbolju žensku ulogu. Loše ocjene potencirale su nadasve redundantne repeticije specifičnih obrazaca, odnosno apatična i plošna gluma Janka Popovića Volarića. Čini se kako publika nije bila empatična prema tragičnoj obiteljskoj priči.

Uslijedio je sasvim tematski, ali i redateljski te scenaristički suprotstavljen triler 'Pisac iz sjene' netom 'oslobođenog' Romana Polanskog koji je već i mogao protegnuti noge do Pule nakon podužeg godišnjeg odmora. 'Pisac iz sjene' očekivano je među 17 filmova iz Međunarodne konkurencije nagrađen Arenom za najbolji film zbog filigranski dorađene adaptacije romana Roberta Harrisa, protkane višestrukim i slojevitim aluzijama na recentnu anglofonu političku scenu.

'Dva sunčana dana', trailer.

Posljednji od filmova prikazan u Nacionalnom programu jest film '2 sunčana dana' Ognjena Sviličića, ukupno posljednje plasiranim filmom prema ocjenama publike, dobivši jedini nižu ocjenu od Matanićeve 'Majke asfalta'. Večer je zaokružila kiša u koju su svi polagali također velike nade i željno iščekivali osvježenje s neba, no iako se to nije dogodilo, zbog nimalo božanske intervencije odgođena je projekcija filma 'Svi na Woodstock' Anga Leeja za subotu u Istarskom narodnom kazalištu. Doista šteta, jer ljetna kiša u areni u kombinaciji s prašinom, psihodeličnim rockom i stotinama ljudi stvorila bi pravi woodstockovski ugođaj.

Posljednji festivalski dan protekla je u sporijem ritmu s reprizama filmova iz Nacionalnog programa u obližnjem kinu Valli, a zaokružila ju je svečana podjela nagrada ovogodišnjim laureatima objavljena u ranijem tekstu. Ovogodišnje izdanje Festivala igranog filma u Puli uspješno je zaokruženo doista bogatim službenim i popratnim programom evoluirajući vidno i drastično u odnosu na protekle godine, posebice prisjetimo li se festivalskih izdanja s početka novog milenija, odnosno s početka još aktualnog desetljeća.

Međutim, sa sigurnošću možemo reći kako se filmski repertoar također razlikuje kvalitativno od, primjerice, prethodne godine kada smo imali prilike u Nacionalnom progamu gledati nesumnjivo uspjelije i realiziranije filmove, pa tako nijedan od filmova iz 2010. ne može konkurirati jednom 'Kenjcu' Antonia Nuića ni na jednoj razini, ili čak nimalo briljantnim 'Metastazama' Branka Schmidta.

Nadalje, mana ovogodišnje 'Pule' jest i činjenica da se retrospektiva filmova redatelja Giuseppea Tornatorea nije prikazivala u tjednu službenog programa, već u prvom i uvelike manje posjećenom iz očitih razloga festivalskom tjednu, što nije bio slučaj s uspješnom retrospektivom Pedra Almodovara godinu ranije koja je bila iznimno posjećena. No, festival se ipak odlikuje izvrsnom organizacijom i dobrom strukturiranošću, ali, ono što je najbitnije - specifičnom neposrednošću i ležernošću koja ga i dalje drži na tronu recentne domaće festivalske hiperprodukcije. Pula, grad koji je James Joyce prezirao, ovih je dana bila istarska žila kucavica koja će odmah po zatvaranju biti preusmjerena prema srcu Istre – Motovunu. Sjedni, vrlo dobar.

Igor Jurilj