RFP: Zvuk

Dok je nemogućnost prikazivanja dijaloga likova bila nepodnošljiva (titlovi su uglavnom remetili ritam filma), stalna tišina i odsutnost prirodnih zvukova bila je upravo frustrirajuća. Zato je svaki iole imućniji kinematograf osiguravao filmovima glazbenu pratnju koja je ponekad dosezala i mali orkestar. Jasno je, zvučni je film prevladao.

Generalno razlikujemo tri vrste zvuka:

Govor: ili dijalog kao uopćeni termin za razgovor likova u filmskom prizoru, odnosi se i na monolog. Ako se govornik ne vidi u kadru, označava se s OFF. Istom oznakom se označava i glas koji ne pripada prizoru, te može biti naracija ili komentar.

Šum: neartikulacijski zvuk što karakterizira određenu zvukotvornu promjenu, npr. hod, kašalj, pucanj, vjetar, kiša, paljenje motora, itd.

Glazba: može biti imitatorska, kad instrumenti oponašaju prirodne zvukove, najviše se upotrebljava u animaciji i komedijama, ilustrativna i tad je njena funkcija objašnjavalačka, npr. ubrzanim ritmom se ističe galop, ili autonomna kad ne podržava nešto što je vidljivo u prizoru — takva je glazba često i lajtmotiv, odnosno pojavljuje se uvijek s nekim likom, motivom i sl. Tako je primjerice u Casablanci stalno u podlozi neki oblik taktova 'As Time Goes By', pa kad na to obratite pažnju, zamrzite pjesmu.

Prema podrijetlu zvukova razlikuju se prizorni zvuk koji ima izvor glazbe unutar samog prizora i neprizorni ili dodani, izvor je zvuka izvan kadra, to može biti u drugoj sobi, a može biti i dodano neovisno, tj. nepovezano.
Zvuk koji nema izvor u vidnom polju kadra naziva se i off-zvukom.
Sve navedeno može biti prizorno ili neprizorno, te off.

Čovjekovo vidno polje je uže od slušnog: vidimo oštro oko 50 stupnjeva, i to uglavnom unutar horizontale, naziremo do 100 stupnjeva, dok čujemo svih 360 stupnjeva, dakle cijeli krug, u svim smjerovima.