RFP: Format

Format je omjer stranica slike, njezine visine i dužine. Kombinacije istih su razne, a posljedica su stalnog usavršavanja filmske tehnike i traganja za novim mogućnostima filma. Kao što postoje razne vrste kamera, potom vrpce koje odgovaraju tim kamerama, tako postoje i formati što se ostvaruju projiciranjem snimaka na tim vrpcama.

Konkretno, format se kvalificira omjerom stranica slike na samoj vrpci, pa kako je kod Edisona i Dicksona on iznosio 24 puta 18 mm, taj omjer se izražava kao 1.33:1.

Zajedničko je svojstvo svih formata veća duljina horizontalne stranice što je posljedica horizontalne položenosti naših očiju, fiziologije oka, potom vidnog kuta koji je neusporedivo veći u horizontalnom, no vertikalnom smjeru, te na kraju, veće horizontalne pokretljivosti glave. U različitih se formata omjeri tako razlikuju s obzirom na širinu stranice, pa nailazimo na dvije općenite vrste: 'širi' i 'uži' format.

Poslije Edisonovog nastali su omjeri 1.66:1 (wide-screen, danas najviše rasprostranjen), pa Vista Vision 1.50:1, zatim izrazito široka platna — Cinemascope 2.35 : 1 (u primjeni nakon 1953., na TV-u ćete ga prepoznati smanjenjem ekrana crnim pregradama), Super Panavision 70 2.30:1, te Todd-AO s omjerom 2.30:1.

Nakon osnovnih podjela, red je malo i prokomentirati dramaturšku problematiku koja se javlja uslijed korištenja različitih formata, posebno s obzirom na kino i TV kao dva suprotna oblika u svakom uvjerenju.

Naime, kod formata kojima je omjer veći od 2:1, krupni plan gubi svoju izražajnu vrijednost, jer zbog širine prostora, kadrovi moraju biti nešto dulji. S obzirom na kompoziciju također nastaju određene teškoće — umanjuje se djelovanje vertikale (jer je prikazani prostor dominantno horizontalan), samim time i dijagonale, jer se dijagonalna presijecanja prostora ili zbivaju u središnjem dijelu kadra ili se približavaju horizontali, te kao takva nemaju onaj dinamički efekt kakav se nalazi kod manjih omjera.

Naravno, snimatelju često uopće nije jednostavno pronaći kompozicijsko rješenje, jer se, sažeto formulirano, širokim platnom gubi osjećaj prisutnosti okvira (a okvir je, kao kod slika, osnovni faktor zapažanja kompozicije). Nadalje, snimatelj mora voditi i računa o usuglašavanju filmske slike i kadrova za kino i TV namjenu (posebno u Hrvatskoj gdje HRT redovno sufinancira filmske projekte koji uvijek bivaju prikazani na malom ekranu).

Ipak, navedeni osjećaj širine tvori dojam širine zbiljskog prostora, te takav pridonosi spektakularnosti prizora (sjetite se 'Spartaka'!, naslovna fotka). Zbog toga je široko platno imalo ogroman uspjeh kod publike kad se pojavilo. No, polako je oduševljenje jenjavalo, a stvaratelji i publika se vraćaju drugim, jednostavnijim formatima, posebno wide-screenu 1.66:1 koji se bez većih teškoća može primjenjivati i na televiziji, a da ne izgubi ništa od kompozicije i dramskog naboja kadriranja.