RFP: Što je film, a što video?

Različite tehnike snimanja i različite mogućnosti izražavanja, autorovo stajalište ili sitnica pod nazivom financije često su razlog odlučivanja redatelja za film ili video, no mnogo je još faktora koji sudjeluju pri takvome odabiru. Primjerice, vrijeme. Jer video se pojavljuje tek 60-ih godina 20. stoljeća, čak 70-ak godina nakon prikazivanja prvoga filma braće Lumiere (1895), pa bi stoga bilo neobično očekivati od Dalija i Bunuela da su svojeg 'Andaluzijskog psa' snimili na videu.

Uglavnom, za povijest videa najvažnija je naravno pojava televizije koja je osvanula već početkom 30-ih godina, no u malo drugačijem obliku i sa znatno slabijim mogućnostima nego danas. U tom je trenutku kinopredstava izvučena iz mračnih kinematografa i dovedena u kuće široke publike koja je otada bila up-to-date sa svijetom i svjetskim zbivanjima. 30-ak godina kasnije pojavili su se i prvi portabl (portapak) videouređaji, a oni su s vremenom evoluirali u kamkordere, uređaje koji televizijsku stvarnost dupliciraju i arhiviraju.

Prvi je VTR sustav (Video Tape Recorder) 1956. osmislio Ampex i prodao ga iste godine za čak 50 tisuća dolara, a prvi VCR (Video Cassette Recorder) sastavio je Sony 1971. godine s jasnim ciljem da kino u potpunosti dovede u dnevnu sobu svakog stanovnika svijeta. Razlika između ta dva uređaja jest što VTR bilježi sliku na magnetnoj traci koja se ne nalazi u kazeti, kao kod VCR-a.

S druge strane, prvi su popularni videoformat, VHS - Video Home System, osmislili paralelno JVC i Panasonic 1976. godine, pa je upravo taj datum početak nove ere videoteka i jeftinijega snimanja dugometražnih radova (primjerice, porno-filmova, što je lijepo oprimjereno u filmu 'Boogie Nights', Paula Thomasa Andersona).

No, kao godina nastanka videumjetnosti često se uzima 1963, kada je Nam June Paik u Wuppertalu postavio 13 televizora i na njima producirao distorzirane videosnimke (Exposition of Music – Electronic Television, naslovna, dio instalacije). Nakon toga, mnogo je umjetnika počelo eksperimentirati s novim medijem, pa se tako, pretpostavljamo, dogodila prava revolucija na polju eksperimentalne filmske umjetnosti, do tada rezervirane za sjevernoamerikance ili hm! Hrvate koji su paralelno radili eksperimente na filmskoj vrpci.

Primjerice, Stan Brakhage snima svoj prvi film 1952, a te je godine osnovan i splitski Kinoklub; Mihovil Pansini snima meditativne radove 'Brodovi ne pristaju’ (1955) i 'Siesta' (1958), a već 10-ak godina kasnije osniva i GEFF, festival 'antifilma'. No, čin rođenja videoarta istodobno je označio i početak ostalih srodno vezanih umjetnosti - konceptuale, happeninga, performasa i njihova bilježenja.

Ipak, distinkcija između filma i videa nije samo u povijesnom slijedu događanja; tu je još u igri i cijela tehnološka pozadina koja razlikuje ta dva medija. Dva su osnovna standarda emitiranja videoslike – PAL (Europa) i NTSC (SAD, Kanada, Japan), iako se u Francuskoj koristi i SECAM, a razlikuju se po rezoluciji i broju sličica u sekundi (Frames Per Second). Točnije, NTSC producira 30 sličica, a PAL 25 sličica u sekundi.

Videokamera snima RGB informaciju (Red, Green & Blue) i svjetlo, pa je slika mnogo bliža onome što stvarno vidimo od onoga što producira film, koji radi na savim drugom principu bilježenja boja (digitalne videokamere rade slično, samo pretvaraju informaciju slike u binarni kod). Velika je razlika također u broju frameova, točnije, film je uvijek sastavljen od 24 stilova u sekundi, dok video bilježi 30 (NTSC) ili 25 (PAL).

Za one kojima su ovi podaci preapstraktni savjetujemo veliku koncentraciju pri gledanju Fincherova 'Kluba boraca', jer jedna je od strategija potkopavanja autoriteta ubacivanje pornosadržaja u filmove za djecu koje spretni kinooperater Brad Pitt sa zadovoljstvom čini.

Iako se radi o tehnološki i povijesno složenom pitanju, razlika između filma i videa danas je veća nego ikada. Video je postao dominantnim medijem koji spaja televiziju, nadzorne kamere, pa i mobitele, dok je film još uvijek rezerviran za ekskluzivnije projekte namijenjene onima malo dubljega džepa ili barem onima s dobrim producentima.