RFP: Zvuk
'Pjevač jazza' ('The Jazz Singer', Alan Crosland) 1927. donosi pobjedu zvučnog filma koja označava početak nove ere glazbene dramaturgije.
Dok je nemogućnost prikazivanja dijaloga likova bila nepodnošljiva (titlovi su uglavnom remetili ritam filma), stalna tišina i odsutnost prirodnih zvukova bila je upravo frustrirajuća. Zato je svaki iole imućniji kinematograf osiguravao filmovima glazbenu pratnju koja je ponekad dosezala i mali orkestar. Jasno je, zvučni je film prevladao.
Generalno razlikujemo tri vrste zvuka:
Govor: ili dijalog kao uopćeni termin za razgovor likova u filmskom prizoru, odnosi se i na monolog. Ako se govornik ne vidi u kadru, označava se s OFF. Istom oznakom se označava i glas koji ne pripada prizoru, te može biti naracija ili komentar.
Šum: neartikulacijski zvuk što karakterizira određenu zvukotvornu promjenu, npr. hod, kašalj, pucanj, vjetar, kiša, paljenje motora, itd.
Glazba: može biti imitatorska, kad instrumenti oponašaju prirodne zvukove, najviše se upotrebljava u animaciji i komedijama, ilustrativna i tad je njena funkcija objašnjavalačka, npr. ubrzanim ritmom se ističe galop, ili autonomna kad ne podržava nešto što je vidljivo u prizoru — takva je glazba često i lajtmotiv, odnosno pojavljuje se uvijek s nekim likom, motivom i sl. Tako je primjerice u Casablanci stalno u podlozi neki oblik taktova 'As Time Goes By', pa kad na to obratite pažnju, zamrzite pjesmu.
Prema podrijetlu zvukova razlikuju se prizorni zvuk koji ima izvor glazbe unutar samog prizora i neprizorni ili dodani, izvor je zvuka izvan kadra, to može biti u drugoj sobi, a može biti i dodano neovisno, tj. nepovezano.
Zvuk koji nema izvor u vidnom polju kadra naziva se i off-zvukom.
Sve navedeno može biti prizorno ili neprizorno, te off.
Čovjekovo vidno polje je uže od slušnog: vidimo oštro oko 50 stupnjeva, i to uglavnom unutar horizontale, naziremo do 100 stupnjeva, dok čujemo svih 360 stupnjeva, dakle cijeli krug, u svim smjerovima.
Nema komentara.