RFP: Stanja kamere

Statično stanje proizvodi statičan kadar, a dinamično stanje razlikuje dva glavna tipa kretanja: panoramu i vožnju.

Statična kamera: nepomična, o tlo pričvršćena kamera. Kao takva ističe pokret ili mijenu jer težište gledateljeva interesa stavlja na prikazivani prizor, a ne svoje stanje. Efekt iznenađenja se postiže unutar samog prizora ili kad nešto neočekivano uđe u kadar, pa se stvara intenzivan dojam nespremnosti i neočekivanosti gledatelja i kamere na uljeza.

Panorama: kamera je pričvršćena o neko mjesto i rotira oko svoje osi. Rotirati može u dva smjera: u horizontalnom (lijevo, desno) i vertikalnom (gore, dolje), s mogućnošću opisivanja punog kruga u oba slučaja — tad se vraća na početnu točku prikazivanja i time zaokružuje jednu cjelinu prikazanog odsječka izvanjskog svijeta. Dakle, dok se statičnim kadrom prikazuje čitav prostor odjednom, a naglasak je na pokazivanju, panoramom se prostor prikazuje postupnim otkrivanjem i nizanjem njegovih dijelova, pa je naglasak na opisu.

Vožnja: kamera pričvršćena o neko pokretno tlo, tj. vozilo s kojim se pokreće prema/od nekom objektu ili uz neki objekt. Usmjerenost u vožnjama se intenzivnije osjeća jer se ona zbiva po ravnoj liniji, pravcu koji je izrazita geometrijska kategorija i kao takva stvara veći doživljaj preobrazbe izvanjskog svijeta. Općenito, vožnje imaju često kvalitetu autorova komentara, stava.  

Vožnja prema naprijed: približavanjem kamere prema nekom objektu eliminira se okoliš tog objekta, a on postaje sve veći. Rezultat je izdvajanje nekog bića kojem se tako ističe neka njegova karakteristika ili naglašava važnost. Takvo približavanje može djelovati i kao izraz autorove simpatije prema izdvojenom ili iznenađenje, ako se apstrahira nešto neočekivano.

Vožnja prema natrag: udaljavanje kamere od objekta stavlja taj objekt u širi prostorni kontekst zbivanja i može djelovati kao izraz autorove antipatije prema objektu ili pak pomirbu s okolinom. Vožnja prema natrag je još izričitiji autorov komentar i ima razne funkcije: stvaranje napetosti (zašto se kamera pomiče prema natrag i što će otkriti?), stvaranje iznenađenja (pomicanjem se pokazalo nešto neočekivano), stvaranje zaključaka (upoznavajući okoliš se prikazano kontekstualizira).

Usporedna vožnja: može biti uz objekt (bočna, lateralna), ispred ili iza objekta u pokretu. Najčešće je čisto funkcionalna — namjera je da se objekt u pokretu ne izgubi iz vida, i zato ga treba stalno pratiti. No, ako se vozi uz neku plohu, npr. zid može biti i deskriptivna ili stvarati napetost, iznenađenje, pa čak i filozofski karakter (zašto kamera korača uz nekog?)

Vertikalna vožnja: vožnje kamere prema dolje ili gore; prati se radnja koja se zbiva na različitim vertikalnim plohama (stepenicama, balkonima, prozorima). Česta je opisna funkcija i učinak napetosti i iznenađenja. Ali, lako se vertikalnom vožnjom stvara i dojam nelagode, nestvarnog i graničnog.

Kranska vožnja: kran je posebno konstruirana dizalica koja omogućuje pokrete u svim smjerovima: vertikalno, horizontalno, dijagonalno, i to istovremeno. Zato kranska vožnja postiže dojam optimalne moći ovladavanja prostorom, stvara se osjećaj stanovite prostorne svemoćnosti onoga tko upravlja tom tehnikom.

Kružna vožnja: suprotno panorami; kamerom postavljenom na kolica se u vožnji opisuje krug ili elipsa oko nekog središnjeg objekta. Tom vožnjom se posebno ističe važnost prikazanog prostora i predmeta u njemu. Prikazano se označava kao zatvorena, samodostatna cjelina koja je zbog nečeg izdvojena iz ostatka okoliša. Ona često stvara i napetost, nelagodu, prijetnju, osjećaj sudbonosnog, jer se predmeti opkoljuju, obilaze.

Brišuća panorama (ili vožnja): panoramira se ili vozi takvom brzinom da se snimani predmeti više ne mogu razaznati, već se izvanjski svijet na platnu nadima kao niz svjetlijih, tamnijih ili šarenih ploha. Tako se spajaju dva ili više prostora u jedan i među njima se brišu sve granice.

Koliko je poznato, vožnju je prvi primijenio Promio, snimatelj braće Lumiere, koji je 1897. snimio Veneciju iz gondole u pokretu. Kolica za snimanje u vožnji patentirao je 1913. talijanski redatelj Giovanni Pastrone. Sva navedena stanja kamere se mogu kombinirati tokom kadra ili istodobno. Kadar je često i statičan i dinamičan, jer snimatelj u toku kadra odjednom pomakne kameru. Često se istodobno kamera pokreće vožnjom i njome se panoramira. Nije potrebno napominjati da su sve kombinacije moguće.   

Naslovna fotografija prikazuje popularnu Bolexicu, kameru kojom se snima i na ADU.