Pedro Almodovar

Kad mu je bilo osam godina s obitelji je emigrirao u Extremaduru. Obrazovanje kod salezijanaca i franjevaca, te katoličke škole koje je prošao kod njega su razvile podozrivost prema Crkvi koju kasnije često kritizira u filmovima. U tinejdžerskim godinama, nakon što je pogledao 'Mačku na vrućem limenom krovu' otkriva svoju veliku strast prema filmu, te kompulzivno prati sva moguća događanja na velikim platnima. 

Već u šesnaestoj godini sam, bez love, ali s konkretnom željom da snima seli u Madrid. Taj grad je šezdesetih, unatoč diktaturi, bio prava Meka slobode i kulture za provincijskog tinejdžera. Upisati akademiju u tom mu je trenutku bilo onemogućeno jer ju je Franco iz političkih razloga zatvorio. U to se vrijeme posvećuje pukom preživljavanju. Radio je na raznim poslovima, a Super 8 kameru priuštio si je tek nakon dvanaestogodišnjeg rada za nacionalnu telefonsku kompaniju.

Niz godina skuplja materijale za filmove, brusi svoje umijeće pričanja priča te upoznaje mizeriju srednje klase s praga dolazećeg konzumerizma. Za budućeg majstora sve su životne situacije predstavljale štof za kreativnost. Dok je danju bio administrator, noću bi tulumario, glumio u nezavisnoj kazališnoj trupi 'Los Gollardos' te snimao Super 8 filmove. Pisao je za nekoliko alternativnih časopisa kao što su ‘Star’ I ‘Vibora’, a bio je i član punk-rock grupe 'Almodovar and MacNamara'. Od 1972. počinje konstantno snimati superosmicom.

Praktički se školuje snimanjem kratkih nijemih filmova. Na opus su mu utjecali redatelji kpoput Billya Wildera,Douglasa Sirka, Alfreda Hitchcocka, Luisa Bunuela, Blakea Edwardsa te neorealisti Marco Ferreri i Fernando Fernan Gomez. Između ostalog, objavljuje kratki roman, porno foto novele i brojne tekstove koji su uvelike utjecali na njegov pristup filmu. Premijere ranih kratkih radova postajale su popularne planetarnom brzinom, a Almodovar postaje zvijezda 'La Movide' - pop kulturnog pokreta koji je prevladavao Madridom kasnih 70-tih. 

Prvi komercijalni film 'Pepi, Luci, Bom…', šarmantnu seksualnu satiru, predstavio je tek 1980. Nakon toga nam redovito servira provokativne, snažno obojene vizije s postmodernističkim naglaskom na seks, nasilje i religiju. Često šokantan, ponekad kontroverzan i bizaran, njegov filmski svijet prozor je u neku novu, drugačiju Španjolsku. Dvije godine kasnije portretira vulgaran pop-art u 'Labirintu strasti' (1982). Već se za tih prvih radova javljaju mnoge kritike koje ga stigmatiziraju kao premodernog i prepovršnog.

Prve internacionalne odjeke zaradio je filmom 'Žene na rubu živčanog sloma' (1988), te se još jače etablirao kaoženski autor, s posebnim senzibilitetom za temu ženske neovisnosti. Uspjesi su se zaredali filmom 'Veži me'(1990) gdje se njegova muza Victoria Abril zaljubljuje u svog otmičara. Nakon toga uslijedili su verbalni plotuni od strane feministica, te raznih ženskih grupa. Zreliji pristup i drugačije poimanje likova vidljivo je tek u 'Cvijetu moje tajne' (1995) gdje se posvetio detaljnijem i pozitivnijem oslikavanju muških likova. Filmovi mu postaju vizualno dojmiljiviji, snažniji, a tematikom u 'Živom mesu' (1997) približava se problematici ljubavi, gubitka i patnje s raznim kombinacijama seksualnih orijentacija.

Puno ozbiljnija, ali slična dramatika vidljiva je u 'Sve o mojoj majci' (1999), priči sa snažnim naglaskom na snagu obitelji o ženi koja gubi sina. Film je posvetio Bette Davis, Romy Schneider i Geni Rowlands, a 1999. je za njega u Cannesu osvojio Zlatnu palmu. Dvije godine kasnije predstavlja kompleksnu melodramu 'Pričaj s njom' (2002.) koja nas uvodi u živote dviju junakinja u komi. Naljutio je mnoge, ali i pokupio Oscara za najoriginalniji scenarij te francuskog Cesara za najbolji nefrancuski film. 2004. opet je izazvao medijsku buru i linč konzervativaca s uratkom 'Loš odgoj'. Za ovo zadnje mu djelce svi kažu da je najbliže njegovoj vlastitoj priči i da vrlo vjerno prikazuje Almodovarove probleme, jer naime i on sam je homoseksualac.

Nakon tog dramskog izleta, Almodovar se vratio na svoje omiljeno područje: podžanr šarene melodrame s velikim ženskim ansamblom u kojem je obavezno Penelope Cruz. 2006. je predstavio 'Vraćam se', a sam naslov bio je višeznačan te je i sam Almodovar objasnio da 'to znači mnogo stvari. Vratio sam se komediji. Zatim sam ponovno u ženskom univerzumu, ponovno u La Manchi.' Nakon toga slijede 'Slomljeni zagrljaji' koji nisu toliko hvaljeni kao prethodni film, ali svejedno predstavlja tipični Almodovarov film kojeg će njegovi obožavatelji sigurno voljeti. S 'Kožom u kojoj živim' je dijelom ušao i na teren horora, a rezultat je još jedan intrigantan, perverzan i zanimljiv film u kojoj će uživati ljubitelji stiliziranih melodrama. 'Putnici ljubavnici' iz 2013. nisu baš dobro prihvaćeni kod kritike, no i u ovom filmu nastavio je šokirati javnost i provocirati dobar ukus, pa još uvijek ima svoje vjerne gledatelje. Krajem 2013. primit će i počasnu nagradu Europske filmske akademije za europska postignuća u svjetskom filmu.

Siniša Paić, 20.09.2013.