Javier Bardem

Iako su ga u početku smatrali hibridom Antonia Banderasa i Benicia Del Tora, brojnim je nagradama popločio put koji će se pamtiti kao jedinstven.

Dame i gospodo… Javier Bardem rodio se kao najmlađi član tradicionalno filmaške obitelji koja u španjolskim filmskim vodama pliva od najranijih dana postojeće kinematografije. Nije mu preostalo drugo nego da krene već utabanim putovima – inauguriran je u 'obiteljski biznis' već u šestoj godini kada se prvi put pojavljuje u filmu 'El Picaro'.

Unatoč sramežljivosti kojom je platio rastavu roditelja, prilično šarolika iskustva na svim poljima stječe već od najranije dobi - tijekom tinejdžerskih godina glumio je u nekoliko tv-serija, igrao je ragbi za španjolsku nacionalnu ligu, bavio se boksom (čemu ima za zahvaliti pločice), a Španjolsku je proputovao kao član nezavisnog kazališta. Zbog svog interesa za slikarstvo, upisuje Escuela de Artes y Officios u Madridu, no zahvaljujući čudnim poslovima koje je radio u tom razdoblju, shvaća da nikada neće razviti vještinu velikih umjetnika, pa se iznova posvećuje glumi.

Iako je od najranijih dana smatran jednim od najtalentiranijih mladih glumačkih snaga Španjolske, na svjetske se liste probio tek 2000. godine. No, cijeli je proces tekao posve suprotno zemljaku mu Banderasu – mainstream uloge Bardemu su nešto posve strano – zvjezdani put ugazio je ulogom homoseksualnog kubanskog pjesnika i disidenta Reinaldoa Arenasa, pa je i dalje nastavio u tom revijalnom-indie-socijalno-osviještenom tonu. No, krenimo redom.

Najvećim adutom smatra se njegov pametan i promišljen izbor uloga – Bardem, naime, često odbija uloge (Ameri su mu najčešće nudili cipele latino-bad guyova) i pazi da se u nekoj tipskoj ne pojavi više puta, a posjeduje gotovo kameleonsku sposobnost mentalne kao i fizičke transformacije koja njegove poklonike iznenađuje iz filma u film. Upravo takav način utapanja u lik daje mu imidž onoga koji se bori protiv celebrity kulture, kao i zaštitnika domaće i alternativne kinematografije.

Jedna od ranijih uloga (koja mu je osigurala popularnost, ali i prijetila tipskim shvaćanjem kod publike) mu je ona u crnoj komediji 'Šunka, šunka' (1992) gdje se pojavljuje kao seksi frajer, no sve je opasnosti uklonio suradnjom s velikim Almodovarom – 'Visoke potpetice' (1991) i 'Živo meso' (1997) vinuli su ga u status zvijezde u usponu. Za izvedbu u filmovima 'Odbrojeni dani' (1994) te 'Od usta do usta' (1995) dodijeljena mu je najveća španjolska počast, nagrada Goya, a sve je jasnije postajalo da će njegov talent prerasti granice matične mu zemlje. 

Bitni preokret dogodio se 2000. godine. Kao što rekosmo, riječ je o ulozi pjesnika Reinalda Arenasa, za koju se Bardem intenzivno spremao – promijenio je prehranu, otputovao na Kubu, učio dijalekte, proučavao Arenasov rad… Naravno, riječ je o filmu 'Prije nego padne noć' redatelja Juliana Schnabela, a nakon njega je uslijedio novi veliki projekt 'The Dancer Upstairs' (2002), redateljski debi Johna Malkovicha.

Nakon bjelosvjetskih lovorika, Bardem se ulogom u filmu 'Ponedjeljci na suncu' (2002), socijalnom kritikom s nezaposlenim brodogradilištarcima u fokusu, vraća u španjolske filmove, no najbolje tek dolazi. Iako je 2003. napravio predah u holivudskom hitu 'Collateral', najveće počasti i hvale, tipa venecijanskog Grand Prixa, Goye i nominacija za najboljeg europskog glumca, dodijeljene su mu za ulogu u njegovom zadnjem filmu – 'Mar Adentro' (2004).

Slijedeći su mu na repertoaru filmovi 'Che' (dovoljno je reći da je s druge strane kamere Soderbergh) i 'Killing Pablo' (redatelj je Joe Carnahan). Završit ćemo lamentaciju jednom neskromnom preporukom – sljedećih godina gledajte sve moguće dodjele nagrada. Pogodite tko će biti na listama ;)