Michael Mann

Jedan od najvećih stilista suvremenog američkog filma, majstor krimi drama, od televizijskih i filmskih krimića stvara umjetnost.

Michael Mann rođen je 1943. u Chicagu, rodnom gradu njegove majke Esther, dok mu je otac Jack bio ukrajinski imigrant i veteran Drugog svjetskog rata. Odrastao je u radničkoj četvrti, okružen svijetom kriminala i zvukovima bluesa. Diplomirao je englesku književnost na Wisconsin University i neko vrijeme razmišljao o akademskoj karijeri. U to vrijeme zanimale su ga povijest, zemljopis i arhitektura. Kada je pogledao Kubrickovog 'Dr. Strangelovea' zaljubio se u film i otišao u London studirati na London International Film School, baš u vrijeme novog vala i studentskih nemira.

Karijeru je započeo radom na stiliziranim kratkim filmovima, reklamama i dokumentarcima. Za NBC radi dokumentarac o '68. - 'Insurrection'. Poslije toga snima kratki eksperimentalni 'Jaunpuri' koji dobiva nagradu žirija na kanskom festivalu 1971. Režirao je i '17 Days Down the Line' (1972), dokumentarac s autobiografskim motivima o novinaru koji poslije povratka u Ameriku ponovno otkriva svoju zemlju. 70-tih nastupa u malim ulogama u filmovima kao što su 'Smokey and the Bandit' (1977) i 'The China Syndrome' (1979) te radi za producentsku kuću '20th Century Fox', a zatim osniva vlastitu producentsku kompaniju. Uspjeh mu donose scenariji za krimi serije 'Police Story' (1973-1977) te 'Starsky and Hutch' (1975-1979). To mu pruža mogućnost da ostvari ideje i o vlastitoj seriji. Nadahnut radovima Kerouaca i Huntera S. Thompsona ('Strah i prijezir u Las Vegasu'), snima 'Vegas' (1978), seriju o privatnom detektivu koji radi u glamuroznom i poročnom Las Vegasu.

Za televiziju snima i film 'Jericho Mile' (1979), koji će doživjeti kino distribuciju. To je i prvi klasični mannovski film: priča o muškarcu koji se opsesivno bavi svojim radom. Glavni lik je Rain Murphy (Peter Strauss), osuđenik na doživotnu koji, usprkos svim preprekama, u zatvoru vježba trčanje jer se želi kvalificirati za nastup na Olimpijadi. Realizmu filma doprinijelo je što je snimljen u zatvoru, s raznim zatvorenicima kao glumcima, a osim toga Mann je s koscenaristom Patrickom Nolanom nagrađen Emmyjem za scenarij pun briljantnih dijaloga.

Nakon 'Jerichoa..' nude mu razne projekte, ali on gura svoj kino film, 'Thief' (1981), kojeg su kritičari svrstali u uspješni neo-noir. Osim priče o profesionalnom lopovu (odlični James Caan) koji bezuspješno pokušava napustiti kriminal i zasnovati obitelj, film se odlikuje vizualnim i zvučnim stilizacijama - mračni i kišoviti grad (Chicago) je uz glazbu Tangerine Dreama efektna kulisa za stiliziranu dramu o pljačkašu. 1983. napisao je i režirao zanimljivi horor 'The Keep' (1983), atmosferičnu adaptaciju romana F. Paul Wilsona o zagonetnoj sili koja prijeti esesovcima koji su zauzeli drevnu tvrđavu.

U povijest Mann ulazi kao izvršni producent i jedna od najzaslužnijih osoba za uspjeh 'Poroka Miamija', jedne od najvećih krimi serija koja je bila revolucija televizijske zabave. Osim kul stylinga glavnih glumaca (Don Johnson i Philip Michael Thomas), slika šarenog Miamija i glazbe 80tih, serija je nudila i realističan pristup tabuiziranim temama američke televizije kao što su prostitucija i homoseksualnost. Na vrhuncu uspjeha 'Poroka Miamija', Mann producira još jednu stiliziranu seriju o svijetu kriminalaca i policajaca – 'Kriminalističku priču' (1986-88). Smještena u šezdesete (dobra prilika za još efektan izgled), serija prati detektiva Mikea Torella (Dennis Farina) koji proganja mafijaškog šefa Raya Lucu (Anthony Dennison) po poznatim lokacijama Chicaga i Las Vegasa.

Povratak u svijet filmova obilježava 'Lovac na ljude' ('Manhunter',1986), adaptacija romana Thomasa Harrisa u kojem se prvi put na filmu, iako u epizodnoj ulozi, na filmu pojavljuje zloglasni lik Hannibala Lectera (Brian Cox). Lecter ovdje pomaže umirovljenom policajcu Willu Grahamu (William Peterson) pronaći serijskog ubojicu tako da se uživi u njegov um. To je ponovna prilika Mannu da izgradi uznemirujuću atmosferu te da jakim slikama prikaže opsesije dvojice antagonista: policajca i ubojice koji dijele zajedničke slike zločina u svojim glavama.

Povratak na televiziju opet je prilika da radi filmove u svom stilu. TV pilot 'L.A. Takedown' (1989) priča je o pljački banke u L.A.-u u trajanju od 92 minute, a poslužit će kao osnova za 162minutnu sagu 'Vrućina' (1995). Iako će ostati zapamćenim po svojim modernim i urbanim sagama, snimio je i relativno drugačiji 'Posljednji Mohikanac' (1992), koji preko vestern motiva razvija tipične Mannove priču: muškarci, osim što izvršavaju ratničke i vojničke dužnosti, riskiraju sve i bore se za ljubav jedne žene.

'Vrućina' (1995) je film koji je odmah privukao pažnju jer prvi put u istom kadru nudi dvije glumačke legende: Roberta de Nira i Ala Pacina. Los Angeles je poprište epskog sukoba dvojice profesionalaca, pljačkaša Neila McCauleya (De Niro) i policajca Vincenta Hanne (Pacino), koji se međusobno nadmeću na ulici, a u svojim privatnim životima vode bitke da održe obitelj i veze. Realistični obračuni odikuju se, osim pažljivo režirane koreografije uličnih obračuna, i realističnim zvukom. Dok ostali redatelji ublažavaju zvuk pucnjeva da ga gledatelji mogu podnijeti, Mann u filmu koristi bučne pucnjeve skinute sa stvarnih snimki oružanih pljački.

Prema novinskom članku 'Čovjek koji je previše znao' o svjedoku malverzacija u duhanskoj industriji Mann radi 'Insidera' ( 1999), prvu svoju priču prema stvarnom događaju. Russel Crowe je odličan u netipičnoj ulozi plahog doktora Wiganda koji se u ime profesionalne etike pristaje boriti protiv moćnih korporacija, a Pacino je uobičajeno energičan u ulozi novinara koji se također drži svoje etike i bori se da objavi priču. Kod drugog redatelja bi to ličilo na običan TV film, makar i sa skupom produkcijom, a Mann i iz takve priče radi film o epskoj borbi znanstvenika i novinara za istinu i pravdu. Mann osvaja nagrade, priznanja kritike i nominacije za Oscara.

Slijedeća biografija je iznenađenje za Mannove fanove; 'Ali' (2001) je priča o deset godina karijere Muhameda Alija, od osvajanja do obrane titule svjetskog prvaka. Dok su inače Mannovi junaci samozatajni borci, u 'Aliju' je glavni lik brbljava sportska legenda s karizmom junaka većeg od života. Priča o Aliju je priča o Alijevoj borbi na ringu ali i o njegovoj  borbi s medijima, dužnosnicima i ostalima koji su stajali na putu njegovoj karijeri i ograničavali prava crnaca, a to je u biti još uvijek stara Mannnova redateljska opsesija: snimati muškarce koji ono za što su rođeni opsesivno rade, boreći se ako treba i protiv cijelog svijeta. Staru filmsku  dilemu – kako napraviti uvjerljivu boksačku borbu na ringu, Mann ne rješava samo 'kamerom iz ruke' već i kamerama na glavama glumaca.

Poslije komercijalnog neuspjeha s 'Alijem', Mann se vraća na poznati teren; urbana krimi priča i kriminalac koji se pokušava iskupiti. Tom Cruise je opet iznenađujući casting kao plaćeni ubojica koji se jedne noći za vrijeme zadatka u Chicagu zbližava sa slučajnim poznanikom, taksistom koji nije vičan oružju, ali će mu su uskoro morati suprotstaviti. Osim po uobičajenim scenama borbi, Mann je opet zainteresiran za intimnu priču muškaraca tako različitih (pošteni taksist – hladnokrvni plaćenik), a tako sličnih (usamljeni profesionalci, noćne ptice). 'Collateral' (2004) je sniman dijelom i na digitalnoj vrpci, koja scenama snimanim u noćnim eksterijerima daje još intimniji ugođaj.

Posljednji Mannov film, visokobudžetni 'Poroci Miamija' (2006) također je sniman i digitalnom vrpcom, uz uobičajenu Mannovu stilizaciju te je već nazvan i 'najskupljim eksperimentalnim filmom'. Umjesto ljetne hit serije s Donom Johnsonom, po čijim motivima je film i rađen, gledatelji su dobili (stilski i sadržajno) mračnu dramu s Colinom Farrellom i Jamiem Foxxom te je reakcija publike i kritike podijeljena.

Estetika Manna sažeta je u naslovu jednog od članaka; 'It's Mann's World' – parafrazirajući jednu izreku, novinar je istakao da Mann radi muževne filmove u najboljem smislu te riječi. Iako je snimio samo jedan pravi vestern ('Posljednji Mohikanac'), njegovi junaci su revolveraši (kriminalci, policajci), ratnici (esesovci, Indijanci) i borci (vrhunski sportaš) koji se drže etike vesterna o hrabroj borbi s muškarcima i čuvanju i poštivanju žene. Iako su ti 'urbani vesterni' o muškarcima kojima je suđeno da se bore i da zbog svoje borbe stradavaju na intimnom planu vrlo tradicionalni po svojoj priči i etici, realizam scena i kompleksnost likova i društvenog okruženja čini ga i majstorom drame. Za jednog filmaša najvažniji je ipak dar za vizualno (i akustično), zbog perfekcionizma pri snimanju i dugih priprema uspoređuju ga i s Kubrickom. Prepoznatljiv je po oslikavanju urbanih krajolika, megalopolisa u noći iz kojih stalno vreba opasnost. Brigu za vizualno dokazuje tako i da redovito na svojim filmovima radi i kao operater na kameri.

Kao i druge veliki američke žanrovske reditelje (Ford, Hawks), i Manna su europski kritičari prepoznali kao 'auteura', svrstavaju ga među vellikane poput Bressona, Tarkovskog, Pasolinija i Viscontija. Iako nije uspio realizirati dugo iščekivani film o bitki Spartanaca i Perzijanaca kod Termopila, mnogi smatraju da Mann i u svojim šezdesetim godinama može snimati zahtjevne filmove i napraviti još pokoje remek-djelo.

Siniša Paić