Orson Welles

Osim po velikom stasu, ostat će zapamćen i kao veliki redatelj, scenarist i glumac, kao i po činjenici da je filmova koje je dovršio kako je htio – premalo!

Bio je jedan od onih američkih umjetnika koji je bio ispred vremena po svojim djelima, a duboko tradicionalan po svestranom umjetničkom angažmanu (glumac i redatelj na filmu, kazalištu i radiju) zbog čega su ga zvali 'renesansnim čovjekom'.

Istakao se i kao scenarist i producent, no najpoznatiji je po režiji 'Građanina Kanea'(1941) koji je ušao u filmsku povijest kao jedan od najvećih filmova svih vremena, a po mnogim kritičarima i najveći i najutjecajniji.

Genij koji bi u svakom mediju i u svakom poslu mogao napraviti remek-djela ostao je zapamćen po svojoj prvoj, najuspješnijoj fazi, a ostatak života proveo je pod prokletstvom nezavisnjaka koji nikad neće imati dovoljno para da ostvari svoje projekte pa će karijeru praktički potrošiti u tuđim lošim filmovima. Mnogi ističu da je upravo 'Građanin Kane' dijelom ispao i autobiografski, Welles je kao i njegov lik također imao relativno sretno djetinjstvo, nakon kojeg su slijedile obiteljske tragedije i teška karijera.

Rođen je 1915., a već sa 18 mjeseci proglašen je čudom od djeteta. Sa 2 godine je govorio poput odraslog, sa 3 tečno čitao, a sa 7 glumio u 'Kralju Learu'. Njegov otac Richard Head Welles bio je bogati izumitelj od kojeg je naslijedio inovativnost i eksperimentalni pristup umjetnosti, a majka Beatrice Ives bila je sufražetkinja i pijanistica koja ga je učila raznim umjetnostima, od Shakespearea do sviranja klavira i violine.

U šestoj godini roditelji se razvode i Orson odlazi živjeti s majkom koja ubrzo umire, a u njegovoj petnaestoj umire i otac i od tada Orson počinje sam zarađivati za život i aktivno se baviti umjetnošću, ispočetka teatrom. U šesnaestoj debitira kao glumac u irskom kazalištu, a 1934. u New Yorku radi kao radijski glumac i upoznaje svu silu kolega s kojima će osnovati svoje kultno kazalište Mercury Theatre. Iste godine oženio je glumicu Virginiju Nicholson koja će glumiti u njegovim prvim kratkim filmovima.

1936. postavlja 'Macbetha' u Harlemu, predstvu koja se smatra jednom od prekretnica u crnačkom kazalištu, a Wellesu je donijela slavu kazališnog genija. Uvijek angažiran, režirao je i 'radničku operu' 'The Cradle Will Rock' koju će vlasti zabranjivati kao 'komunističku propagandu' dok je za prvu predstavu svog Mercury Theatrea  pripremao 'Julija Cezara' smještenog u fašističku Italiju. Istovremeno počinje raditi za radio kao glumac, redatelj i producent pa ću i u tom mediju napraviti senzaciju. 

Sa svojom glumačkom družinom pokreće šou 'The Mercury Theatre on the Air' te adaptira književne klasike za radio. 30. listopada 1938. emitirana je njegova realistična radijska adaptacija 'Rata svjetova' H.G.Wellsa koja je uplašila milijune ljudi uvjerenih da je u tijeku invazija Marsijanaca i u tadašnjem svijetu bez interneta i televizije izazvala masovnu histeriju koja je ušla u povijest.

Uskoro Wellesa pozivaju u Hollywood, a RKO Pictures mu nudi ugovor s potpunom umjetničkom kontrolom nad filmom. Sa scenaristom Hermanom Mankiewiczom Welles dolazi na ideju o epskoj priči o usponu i padu tajkuna, prvo nazvanu 'American' a zatim 'Građanin Kane'. Mankiewicz piše prvu verziju scenarija, nadahnut pričama o tajkunu W.R.Hearstu, a Welles prilogađava scenarij i odlučuje ispričati priču filmu s gledišta više likova. Okuplja zvjezdanu ekipu, glazbu radi Bernard Herrmann a snimanje je povjerenu Greggu Tolandu koji će prema Wellesovim uputama napraviti senzaciju na filmu – kombinacija pokretne kamere i dubinskog kadra bila je revolucionarna u filmskoj umjetnosti.

Građanin Kane, r: Orson Wells

Bez obzira na kvalitetu, činjenica da se film zbog svoje priče zamjerio moćnom Hearstu (koji je tada imao medijski monopol) gotovo je rezultirala uništenjem već prvog Wellesova dugometražnog filma. Naime, Hearst je studiju ponudio velike novce za otkup 'Kanea', a sven u namjeru da film i sve negative - spali. Srećom, studio je odbio i spasio film, koji je potom dobio laude kritike. No, Hearst je i dalje prijetio - ukidanjem reklamnog prostora svim kinima koji prikažu film, pa je 'Kane' malo igao u kinima i rezultirao velikim gubitkom. RKO se nadao da će minus nadoknaditi slijedećim Wellesovim filmom, 'Veličanstveni Ambersonovi' (1942).

Međutim, snimatelj Toland nije bio na raspolaganju a njegova zamjena Stanley Cortez, sporije je ostvarivao Wellesove ambiciozne zamisli pa je film prekoračio planirani rok snimanja i budžet. Producenti su preuzeli kontrolu nad filmom, skraćujući ga i dodajući mu sretan kraj, pa je Wellesova verzija zauvijek nestala. To će uskoro postati pravilo; većina Wellesovih filmova doživjet će sličnu sudbinu skraćivanja i premontiranja – 'Dama iz Šangaja'(1947) koju je snimao s drugom suprugom Ritom Hayworth, 'Macbeth' (1948), 'Mr. Arkadin' (1955)i 'Dodir zla'(1958). Svi ti filmovi kasnije će doživjeti kritičarsku revalorizaciju i razne restauracije u kojima će se pokušavati rekonstruirati izvorna Wellesova verzija.

Poslije propasti jednog svog mjuzikla Welles odlučuje prihvatiti ponude da glumi u Europi i tako potražiti spas od američkih poreznika, te raznih političkih i producentskih pritisaka koji su ga mučili u Hollywoodu.

Počinje faza 'odrađivanja gaža', kada će puno raditi kao glumac u raznim europskim koprodukcijama da bi skupio pare za snimanje svojih filmova. Najčešće su te gaže uključivale razne jeftine talijanske povijesne i pustolovne filmove ('David i Golijat', 'Tatari'). Sam Welles se branio izjavom da nije bogat: 'Ako vidite da glumim u lošem filmu, to je zato jer mi nisu ponudili ulogu u dobrom'. Zanimljivo je da snimajući loše filmove Wellles prvi puta počeo surađivati i u Hrvatskoj, jer je jeftina radna snaga privukla talijanske producente u koprodukciju s 'Jadran filmom'. Glumački partneri bili su mu Relja Bašić i Antun Vrdoljak, a kasnije će glumiti i za hrvatske režisere u njihovim projektima, za Krstu Papića u 'Tajni Nikole Tesle' (1980.), te za Veljka Bulajića u partizanskom megaspektaklu 'Bitka na Neretvi' (1969.), u nezaboravnoj ulozi četničkog vojvode.

Tajna Nikole Tesle, r: Krsto Papić

Welles je čak i jedan od svojih najdražih filmova, adaptaciju Kafkinog 'Procesa'(1962), režirao u Zagrebu koji mu je najbolje dočarao kafkijansku srednjeeuropskom i sumornu atmosferu, a angažirao je i snimatelja Tomislava Pintera da poslije 'Neretve' snima i njegovog 'Mletačkog trgovca' (1969). Ipak, najintimniju suradnju vezanu uz Hrvatsku ostvario je s Ojom Kodar (aka Olgom Palinkaš), perspektivnom glumicom i scenaristicom koja će postati Wellesova doživotna suradnica i partnerica.

Zbog te 'hrvatske veze' nerijetko mu ovdje obećavaju ulicu i kino, a snimljeno je i više hrvatskih dokumentaraca o Wellesu ('Druga strana Wellesa', 'U potrazi za Orsonom', 'Orson Welles: The One-Man Band'). 

Wellesovim najboljim biografom smatra se njegov prijatelj, redatelj Peter Bogdanovich koji je kao pravi filmofil radio na promicanju Wellesa i njegovih filmova, a prema Wellesovim uputama dovršavao je i  'Drugu stranu vjetra', jedan od više Wellesovih filmova koji su ostali nedovršeni.

Tek pred kraj karijere Welles je osvojio neke važne nagrade, Zlatnog lava u Veneciji 1970., Nagradu za životno postignuće Američkog filmskog instituta 1975. i nagradu D.W.Grifith Američkog ceha redatelja 1984. Poslije osvajanja Oscara  za scenarij 'Građanina Kanea' 1942., slijedila je velika pauza, a 1971. dobio je svoj počasnog Oscara za životno djelo.

Zanimljivo je i Wellesovo mišljenje o kolegama. Mnoge ugledne redateklje nije volio pa tako nije imao dobro mišljene o Antonioniju ('promicatelj dosade'), Felliniju ('vrlo provincijalan')i Bergmanu ('više mi je stran nego prosječni Japanac'). Obožavao je Johna Forda i 1964. predviđao veliku budućnost Kubricku ('Još nije napravio svoj veliki film...vjerujem da može sve učiniti.')

Ironija je da su Wellesa, iako je bio strastveno antifašistički angažiran, neko vrijeme optuživali za profašistički stav zbog brojnih uloga amoralnih moćnika koje je portretirao u filmovima u kojima je glumio i režirao. Priznao je da zbog krupnog stasa i svojih 140 kg jedino i dobiva uloge velikih i moćnih ljudi, a kao glumac je i volio igrati negativce, osobito Shakespearove a najpoznatiji njegov negativac u tuđem filmu je sigurno Harry Lime u Reedovom 'Trećem čovjeku' (1949). Zbog dubokog glasa često je radio i kao narator, u biblijskim filmovima ('Kralj kraljeva', 1961) i raznim komedijama ('Počnite revoluciju bez mene', 1970., 'Smiješna strana povijesti', 1981.).

Kad smo kod komedija, dobro je spomenuti da je u humornoj verziji 'Casino Royalea' iz 1967. upravo Wellesu namijenjena uloga glavnog negativca - Le Chiffrea.
Umro je 1985. u Los Angelesu a njegova filmska ostavština oporučno je ostavljena Oji Kodar te još uvijek traju napori da se brojna djela Orsona Wellesa predstave svijetu u izdanju kakvo zaslužuju.

s.p.