Bijo sam u Puli... By Narko Strukar

Bio sam u Puli... Ne znam uopće šta bi reko... Nešto temeljno ne štima sa svima nama... Baš stoji ona: 'Malo nas je, al smo govna!'.... Samo ne smrde svačija govna isto.

Sjedi direkcija Pula Film Festivala, ekipa filma 'Karaula' i još par ministranata (čitaj: pripadnici jakih snaga Ministarstva kulture) nasred terase Circolo. Stol je dugačak, atmosfera svatovska. Za stolom su tri bijela panama šešira (to kad staviš na glavu onda valjda izgledaš ko filmaš) i konobari nose jest i pit. Nas stotinjak novinara, gostiju festivala i osoblja sjedimo za susjednim stolovima i pijemo piće... Za svoj račun. To je bio party povodom otvaranja festivala. Na domjenku ministra kulture - bez ministra kulture (kažu da ni u Mocart kugli nema malog Mocarta) - oni na gornjoj terasi, mi 10 stuba niže. Njima konobari, nama samoposluga i bend (jeziv!) da nas zabavi dok oni nešto važno pričaju. Sve zgleda ko neki vodvilj.

Preplanuli Srećko Šestan i njegovi mustaći kao opaki omen sutrašnje projekcije delikventnog 'Muškarca bez brkova'. Pionir hrvatskog digitalnog filma, Ivo Lola Hribar, za to vrijeme slavodobitno, ali ipak nervozno plovi gornjom terasom i tobože se sjajno zabavlja. Nada Gaćešić Livaković i Jasna Ornela Bery (s ipsilon na kraju) napirlitane, naloknane i sprecifrane ko da im je 19 i pol, nabadaju štiklama i pričaju valjda o novom projektu u kojem će Nada glumit sve uloge, a Bery (s ispsilon na kraju) će joj bit bodi dublerica (ako ne znate, ona sisata koju Miki slika u '100 minuta Slave', to je Bery...s ipsilon na kraju). U restoranu gdje ručaju gosti i osoblje festivala, na središnjem stolu sjedi direkcija i žiri. Ostali stolovi, za obične smrtnike, stoje u krug oko ovog središnjeg. Ako osoblje jede meso, direkcija jede ribu, osoblje ribu - direkcija škampe. U istom restoranu, u istoj prostoriji... Izloženi u sredini kao neke rijetke orhideje.

Ma ne virim ja nikome u tanjur, niti sam zavidan bilo kome na njegovoj ili njezinoj važnosti, ali pitam se kakvi su to ljudi koji uživaju u takvoj vrsti teatra. Jer naime, oni su to sebi tak organizirali, da ih iz dana u dan netko negdje gleda kako uživaju povlastice svoje 'važnosti'. A to je perverzno, mislim da ćete se složiti. Što bi pjesnik reko: 'Ja na konju, oni dole-bog te jebo što me vole!'. U Cannesu ne možete vidjeti Gilles Jacoba kako ruča jastoga dok cure iz hospitalitija glođu krilca. A kad vas pozovu na party, onda je sve džaba, i za VIP goste ima VIP lounge i, zamislite, nije na pozornici da ga svi vide. A imaju i pristojnu kino dvoranu u Cannesu. I to ne jednu. A nije im puno stariji taj festival. Samo je nekako puno bolji. Bili smo i mi tamo sjećate se?

Tokom dana, Slatko Vidačković i njegova 'provjerena muška desnica' Vladimir C. (poljubim ga u taj C) Sever, konstantno su u predinfarktnom stanju, plahutaju preko one terasice i jedan drugog pozivaju 'na stranu' da rasprave nešto užasno važno, mašući pritom rukicama po zraku kao da dirigiraju. Čovjek bi reko da spremaju spektakl u kojem će iščeznuti Pulska Arena ili će se barem Jovanka stvarno pojaviti, ali na kraju ne bude ništa. Preko dana međunarodni program i retrospektive vrte se u kinu u kojem sjediš na onim plastičnim stolicama na kojima se pod mojih 98 kila nasloni savijaju do poda, i slušaš ustvari zvuk projektora a ne filma. Što se tiče uglednog međunarodnog žirija, bolje bi im bilo da su im poslali DVD-ove da ih gledaju doma. Navečer puste jedan domaći u Areni, i poslije se vrate svi strašno ljuti jer se nije čulo i jer se platno treslo. E, i najave tulum kojeg ne bude. I još se potpuno neukusno i mom poimanju humora neshvatljivo, zajebavaju na račun sirote Jovanke Broz. Umjesto da se bave Sašom Broz na primjer, kojoj se barem ne bi smijali iza leđa. Ta ceremonija otvaranja je pravi kulturocid. I 'Veliki školski čas' iz Kragujevca je znao bit duhovitiji.

Znate šta, ako mi jednog dana izraste nokat na jeziku od zločestoće, vjerojatno sam zaslužio, ali fakat je krajnje vrijeme da neko počne stvari zvat pravim imenom (pa makar se i sam skrivao iza lažnog):

LJUDI KOJI VODE KULTURU OVE DRŽAVE SU NESPOSOBNI, ČASTOHLEPNI I NEULJUÐENI. To pokazuju svakim svojim korakom, svakom rječju, svakim (ne)djelom. PULSKI FESTIVAL JE NAKARADNA PRIREDBA KOJA NJEGUJE KULTURU UZAJAMNOG MILOVANJA IDIOTSKIH GLAVA. TRAJE 7 DANA, DOSADAN JE I SKUP! Eto, reko sam!

To što je prikazano osam filmova ne znači ništa osim da smo u dve godine izbacili osam naslova što iako je kao neki rekord, ne pretstavlja čak ni statističku zanimljivost jer ih je prošle godine bilo samo dva manje (i to ako izostavimo 'Brkove' koji su u auzmešu). Ta brojka je i osim toga toliko kozmetički nategnuta, da ispada isto kao kad bi se Nada Gaćešić hvalila svojom valovitom kosom ili Nino Škrabe svojom Arenom za scenarij (1996, 'Fergismajniht'). Onaj koji je smišljao medijsku strategiju Pulskog cirkusa, vjerojatno spada u istu kategoriju naprednih mislilaca koji tvrde da plakat Salona mladih nema veze sa promocijom ‘onoga čije ime bolje da ne spominjemo’.

Jesu li barem filmovi bolji? Jesu, to se mora priznati. Neću sad drobit kakvi su mi ovi ili oni jer nisam kritičar (bar ne filmski), ali evo da ne ispadne da samo kenjam; FAKAT MI SE ČINI DA SE DOMAĆI FILM, DODUŠE KLJASTO I NESIGURNO KO RUŽNO PAČE, IPAK BUDI IZ MRTVIH, A SLATKU SVAKA ČAST ZA MEÐUNARODNU SELEKCIJU I SAV TAJ NABRIJANI ŽIRI KOJI JE SKUPIO (mislim ovaj strani).

Ali džaba... Sve džaba... Džaba i filmova i žirija i tv kamera, džaba i pune Arene, džaba i brkova i šešira i cijenjenih brada i značajnih pogleda... Džaba sve to ako se svi mi tamo ne družimo ko kolege i prijatelji, nego se separiramo po jakosnim skupinama, džaba ako nema pristojnih uvjeta za gledanje i slušanje filmova, džaba ako je sve to tako formalno i stisnuto ko šupak koji bi najrađe prdnuo al mu je neugodno.

Narko Strukar