Pula u znaku grand buffeta, Lucijinih cica i pune Arene

Festival revijalnog i pozerskog karaktera, kakva je Pula, valjda je idealan za nekoga mojih socijalnih afiniteta u smislu da ću se bez hard core tulumarenja do jutra i druženja s gomilom mladih ljudi ipak nagledati filmova (bez dremuckanja za vrijeme popodnevne projekcije), spavati normalno, a bogme i okupati.

Festival je pod visokim pokroviteljstvom predsjednika države, hodočaste mu političari sa svih razina (gradskih, regionalnih i državnih), filmski radnici uglavnom malo starije generacije i novinari 'ozbiljnih' medija. I to se kuži iz aviona. Osim što su festivalska događanja pobacana po reprezentativnim pulskim lokacijama (Arene, ljetne terase, fensi vrtovi…), bogati švedski stolovi, šampanjac u potocima, ali i odličan press kutak s wireless internetom i ostale perverzije podebljavaju feeling  bezbrižnog uživanja. A nije zgorega spomenuti da je jedan od masnijih sponzora i T-com koji je doslovno cijeli grad obojio u fuksiju. Raskoši mora biti. Ipak je Pula jedini festival na kojem se prikazuju HR dugometražni filmovi, ma kakvi oni bili, jer se negdje mora vidjeti u što je to Ministarstvo utuklo pare. Na drugim pak festivalima dugometražnog filma treba proći i neku selekciju.

Jutarnja sam festivalska događanja propustila jer sam doputovala popodne, taman da se smjestim u ichy-kitchy apartman ružičastih zidova i cvjetnih dezena, malčice odmorim i na vrijeme nacrtam u Domu branitelja gdje se održava već tradicionalni domjenak pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture. E, a tu se svega našlo. I cijela ministarska svita, i sila novinara, i glumaca (glavna je zvijezda bio Borko Perić iz 'Dva igrača s klupe', ali i Saša Broz?!), alternativaca poput Dejana Zahtile iz Labin Art Expressa i Xene L. Župančić, koji su podigli prašinu na ovogodišnjem Eurokazu predstavom 'U-Biti' koja će ostati zapamćena po jednom pušenju. Fingiranom ili ne, nebitno je.

Umalo zaboravih i poluspektakularni dolazak Bojane Gregorić i dragog joj Enesa Vejzovića, glavnog glumca 'Pušće Bistre' redatelja Filipa Šovagovića. 21.00 je, mrak je pao, a Bojanica u 'nu me novih naočala' izdanju spremno pozira fotografima. Ne bih to niti spomenula da isti taj dan nisam čitala neku njenu kolumnu u 24 sata (kolumna u 24 sata!?!) u kojoj se obrušila na novinare i modne kritičare s crvenoga tepiha koji su je pretvorili u stvorenje koje pozira namještajući se da joj se vidi modni detalj na novim cipelama dok joj prijateljica spremno izbacuje nožurak da joj se vidi prorez na suknji. Taj ju je trenutak, po njenom, zabrinuo jako i prosvijetlio. Pa je nabavila naočale sa Swarowski kristalićima ne bi li i ona prosvijetlila druge. Mašala.

Centralna je uloga te večeri ipak pripala, kao što vidite iz priložene fotografije, velikom, crvenom Šveđaninu s kojim su se svi uzvanici rado družili. Srećom, Šved je bio bogate ruke tako da se izbjeglo trčanje, grabljenje, čerupanje, gušenje… pa je cijeli dojam bio kulturan i pozerski do kraja. Reklo bi se dosadan. Ukoliko vam fotografiranje i probavne radnje nisu najveći turn on na svijetu, naravno.

Meni se glumilo paparazza pa sam si malo dala oduška, prilažem i pokoju fotku. Puna želuca zalivenog sasvim solidnim šampanjcem, s kolegicom Aljbom s Kosova uputila sam se u obližnju Arenu. Zijeeev ceremoniju otvaranja režirao je dotični Zoran Pezo, poznat po hendlanju reklamnih spotova, a definitivni highlight tog dijela ceremonije bila je voditeljica Lucija Šerbedžija koja se popela na pozornicu u potpuno prozirnoj haljini ponudivši publici i u Areni i pred telkom svoje cice jedinice i neatraktivne gaćice. Ako joj je voajerizam bio na pameti, skidam kapu Luce, ako si je htjela podebljat ego šokirajući ekipu na ovakvom događaju – nije dobro jer je to jeftina jefta de luxe

Nakon nastupa Tamare Obrovac i Darka Rundeka i ekipe, raspao se i vatromet negdje izvan Arene, ali još uvijek na hrvatskoj, a ne talijanskoj strani, i… 'Dva igrača s klupe', redatelja i scenariste Dejana Šorka, mogla su se zarolati. I to pred gotovo punom Arenom, što je bio stvarno genijalan prizor. Još je jedna fenomenalna stvar bitna za naglasiti u vezi Arene – ako vas neki film baš onako stegne i ubaci u 'dosada mode', malo si olakšate cigaretom koju slobodno potrošite, a da se nitko ne žali. To je zaista luksuz.

Šorkova, on kaže drama, ali se gledalište ipak dobro i nasmijalo, plete priču oko 'glup i gluplji' Srbina Dušana (Borko Perić) i Hrvata Antu (Goran Navojec) koji se, vođeni naivnošću i pohlepom, nađu u mutnoj priči o dvoje dvojnika haških optuženika kojima cijelo vrijeme manipulira lik Antiše kojeg glumi Tarik Filipović. Tu je i jedan general s haške optužnice, koji je nekome zločinac, a nekome heroj.

Doista zanimljiv i aktualan scenarij s narodu dopadljivim šalama na konto Srba, Hrvata i Bosanaca u filmu je, sudeći po reakcijama publike, zaživio, no moja glavna zamjerka ipak ide redatelju koji je u prvom dijelu filma podcijenio publiku i situaciju previše 'crtao' i vukao kao da smo mi glupi i ne kužimo, ili je pak njemu tako bilo lakše. Ili što bi rekli filmski kritičari, malo mu je redateljski alat u tom dijelu zakazao. Ono što je definitivno izvuklo film jest glumačka vještina glavnih protagonista Perić/Navojec, a onima koji nisu overloadani s Tarikom Filipovićem, i njegov dio također. Kako mi je osobno tog čovjeka too much, nisam objektivna, priznajem.

Nakon projekcije filma, producenti i Festival su upriličili još jedan ugodni susret sa Šveđaninom oko kojeg su se u ugodnom ulagivanju sakupili 'svi', no kako nas ništa s terase nije posebno inspiriralo, a i bilo je oko dva poslije ponoći, dakle prekasno za hranjenje ukoliko ne želite hodati okolo s trbusima i podbradcima, potražila sam vozača i vratila se sretno u svoj 'Barbara Cartland' apartman.

Danas je na programu 'Pušća Bistra', dugoočekivani dugi prvijenac Filipa Šovagovića u kojem su glavne uloge podijelili, osim rodbine (Anja, Dragan Despot) i Enes Vejzović, Mladen Vulić, Ranko Zidarić... te canneski pobjednik 'L'Enfant' braće Dardenne.