Ispravak neistinitih navoda

U subotu 23. srpnja 2005. na vašoj stranici objavljen je nepotpisani članak "Pobjednik publike na PFF – Snivaj, zlato moje" u kojemu je iznesen nevjerovatan niz neistina.
Molim vas da odmah objavite ispravak tih navoda.

1. Netočno je da sam "privatno obećao naklon Paskaljeviću i Ristovskom" poklon pred publikom, te da sam htio "sprati ruke nakon što sam ih zaprljao u 'četiri oka'". Nikome ništa nisam obećao, a kamoli "zaprljao ruke" (!). Goran Paskaljević, koji je u Puli svoju prvu Zlatnu Arenu dobio prije gotovo trideset godina, a na ovaj festival je pozvan kao gost, očekivao je da će u skladu s tradicijom festivala nakon projekcije svog filma, zbog koje je i došao u Pulu, izaći pred publiku. Ja sam to osobno prenio g. Lučiću koji je to odbio, te sam tu odluku prenio Goranu Paskaljeviću. 

2. Goran Paskaljević bio je ove godine jedini redatelj gost iz Popularnog programa. Prema svjedočenju ljudi koji prate ovaj festival još od njegovog osnutka prije pola stoljeća, nije zabilježen slučaj da su redatelj i glavni glumac prisustvovali prvoj projekciji svoga filma u Areni, a da im je nakon projekcije zabranjeno da izađu pred publiku. U aktima Festivala ne postoji nikakva "regula" da se strani gosti ne poklanjaju publici. Štoviše, otkad Festival igranog filma u Puli ima međunarodni karakter, na njemu je bilo i nekoliko stranih gostiju  i svi su nakon projekcije stranog filma uvijek, bez iznimke, izlazili pred publiku. Stoga je tvrdnja da "nije običaj" da se strani redatelji u Puli klanjaju publici potpuna besmislica.

3. I redatelj Goran Paskaljević i glumac Lazar Ristovski su počeli svoju press-konferenciju izražavanjem žaljenja što im je zabranjeno da izađu pred publiku nakon projekcije svog filma. Stoga je potpuno apsurdna tvrdnja da je "umjetnički iskoristio javnu prigodu koja nije imala nikakve veze s tom temom". Gostima je "bilo neugodno" zbog zabrane, što su i pred svima odmah i izričito naglasili.

4. Goran Paskaljević nije bilo tko, a da nam je kao gost došao i potpuno nepoznati redatelj bio bi red da izađe pred publiku nakon svog filma. Paskaljević je jedan od najcijenjenijih laureata pulskog festivala u svijetu - već njegov cjelovečernji prvijenac, Čuvar plaže u zimskom periodu (1976), koji osvaja Zlatnu arenu za režiju u Puli, biva prikazan u konkurenciji Berlinalea, gdje osvaja nagradu CIDALC. Za Zlatnog medvjeda nominiran je i njegov sljedeći film Pas koji je voleo vozove (1977). Dramom Zemaljski dani teku (1979) osvaja Grand Prix u Avellinu. Za film Poseban tretman (1980) osvaja Zlatnu arenu za režiju te biva nominiran za Zlatni globus i Zlatnu palmu, a Milena Dravić za ulogu u filmu dobiva nagradu Žirija u Cannesu. 1983. godine u Hollywoodu režira film Suton s Karlom Maldenom te osvaja Grand Prix UNICEF-a. Slijedi Varljivo leto 68 (1984) i Anđeo čuvar (1987), koji International Film Guide uvrštava na četvrto mjesto najboljih filmova u svijetu te godine. Slijede Vreme čuda (1989) te Tango argentino (1992), za koji osvaja nagradu publike u Veneciji i San Franciscu. Filmom Nečija tuđa Amerika (1995) pobjeđuje u Valladolidu. 1998. snima Bure baruta, za kojeg osvaja nagradu FIPRESCI u Veneciji te nagradu FIPRESCI za najbolji europski film. U međunarodnoj koprodukciji 2001. snima film Kako je Harry postao drvo, a iste godine «Variety» ga proglašava jednim od pet redatelja godine u svijetu. Za film San zimske noći dobio je veliku nagradu žirija u San Sebastianu te nagradu FIPRESCI.

5. Posve je netočno da je "Arena mimo domaćeg programa bila gotovo prazna". Na svakoj projekciji Popularnog programa je bilo između tisuću i dvije i pol tisuće ljudi, što je više od najposjećenije projekcije na bilo kojem drugom filmskom festivalu u Hrvatskoj, koji ni ne raspolažu prikazivačkim prostorom koji može primiti više od tisuću ljudi.

6. Prikazivanje filmova naravno ima svoje troškove, ali oba koja ste naveli su potpuno netočna. Najam Arene ne košta, jer je Javna ustanova Pula Film Festival koristi besplatno. Prikazivačka tehnika uglavnom je u vlasništvu Ustanove, a ono što nije se pak iznajmljuje za cijelo trajanje festivala.

7. Art filmovi prikazivali su se u Zajednici Talijana u programima Europolis i Meridijani, a ne u Areni u Popularnom programu. Štoviše, čak i u tim programima radilo se kombinaciji žanrovskog i art-filma, a jedini čisti art-film bio je mađarski "Diler", koji je i osvojio nagradu Žirija međunarodne kritike. U Areni su prikazane kriminalističke drame "Dijete", "Kralj" i "Otkucaj koje je moje srce preskočilo", drama "San zimske noći", humoristične drame/komedije "Transamerica" i "Slomljeno cvijeće" i ratni film "Napola".

8. U svom izboru ne skrivam se "iza odluka žirija u Cannesu, San Sebastianu, Berlinu",  već sam selekciju radio isključivo po kriteriju kvalitete, i u cijelosti stojim iza svakog filma, a naravno da je za nagrađene filmove trebalo u katalogu navesti koje su nagrade dobili.  Dapače, u Areni su prikazana tri filma koja nisu osvojila nikakve značajnije nagrade, a smatrao sam da su iznimno dobri. Naslove iz Cannesa smo ja i motovunski selektor Jurica Pavičić sukladno različitim selektorskim interesima podijelili prije dodjele nagrada, dok sam pobjednika Berlinalea prepustio Motovunu jer sam smatrao da ima boljih ostvarenja.

9. Festival igranog filma u Puli je umjetnička manifestacija, koja glavninu novca za svoj rad dobija iz proračuna Ministarstva kulture, i kao takva, za razliku od kinoprikazivača koje naravno zanima prvenstveno zarada, mora prikazivati filmove koji imaju umjetničku kvalitetu. Festival svojim programom podupire (pretežno nekomercijalni) neholivudski film kao i svi drugi hrvatski međunarodni filmski festivali. Unutar takve koncepcije, Festival je prikazao doista jake i reprezentativne strane filmske naslove, koje je u Areni vidjelo ukupno više od deset tisuća ljudi. Distributerska naknada za prikazivanje svih stranih filmova ovogodišnjeg festivala iznosi svega pet posto ukupnog proračuna festivala, što je manje čak i od proračunskih troškova koncerata zabavne glazbe u popratnom programu.

Umjetnički ravnatelj
Festivala igranog filma u Puli
 
Zlatko Vidačković

U Zagrebu, 25. srpnja 2005.

*kako sam gornje, gospodinu Vidačkoviću sporne, činjenice prije pisanja i objavljivanja provjerila s izvršnom producenticom festivala Norom Krstulović i predstavnikom za javnost Rankom Vučinićem, imam potrebu i sama se izjasniti, što možete pročitati ovdje.

Inesa Antić, urednica FILMSKI.NETa