Tako je govorio Taka

Čovjek kojeg nerijetko zovu Limura ili pak Imamura, svoj je zagrebački ponedjeljak pred kvalitetno popunjenom dvoranom MM centra počeo kratkim izlaganjem o svojem imenu. Zanimljivo, tek što je počeo objašnjavati na svojstven mu japanski način kako se zapravo zove IIMURA (jes!, s dva i na početku), shvatili smo da mu hrvatska sintaksa nije poznata, a tako ni koncept domaćih padeža (Predavanje Takahikoa Iimure!), pa je nakon početne zbunjenosti uslijedilo kratko predstavljanje radova koji su uslijedili.

Oni koji su bili gosti sudbonosnog dana kada je Japanac Ichiro Sueoka na Festivalu 25fps u istoj dvorani držao svoj prvi govor na engleskom, mogli su primijetiti da Taka jako dobro barata stranim mu jezicima. Nije nas to posebno začudilo jer je stari videartist proveo mnogo vremena u New Yorku revolucionarnih 60-ih godina, a od tada mu se često i vraćao. Naime, njegova iznimno simpatična žena Akiko, novinarka, prevoditeljica i teoretičerka, koju se također moglo vidjeti kako samozatajno sjedi u srednjim redovima MM centra, živi u New Yorku, a Taka uglavnom boravi u Tokiju pa se često posjećuju ili pak nalaze na neutralnom tlu – u Europi.

New York 60-ih priča je za sebe, kaže Taka kad smo ga pitali kako je u to vrijeme bilo prikazivati filmove u Americi. Film 'Ai' (Love) izazivao je mnogo problema zbog 'porno' sadržaja pa su se prilikom njegova prikazivanja u New Yorku dogodili pravi sukobi profesora i studenata, a drugi je dan uslijedila i reportaža u New York Timesu. Ne treba ni spominjati kako je tu projekciju posjetio ogroman broj znatiželjnika od kojih su mnogi ostali i pred dvoranom. Još je jedna zanimljivost vezana uz taj film kojim je Taka, kao i svojim radom 'On Eye Rape', dotaknuo temu japanske cenzure koja još i danas pa čak i u najokrutnijim filmovima (npr. Takashi Miikeova 'Audicija') preko spolnih organa stavlja mutni kružić ne bi li se japansku mladež zaštitilo od 'kvarnih' sadržaja. Budući da je u tom radu prikazan kaotični čin seksa, cenzori nisu mogli odrediti što je što pa film nisu dirali.

U radu kojim Taka 'siluje oči', američkom seks-edukacijskom filmu koji je izvučen iz tokijskog smeća, Iimura je izbušio kružne rupe na filmskoj traci, pa je tim činom zapravo cenzorirao same cenzore, a i dobrano prodrmao publiku koja nije mogla gledati film zbog snopa svjetla koji je direktno iz projektora udarao u gledateljeve oči. Također je svako malo umetnuo koji kadar seksa kojeg se zbog brze izmjene slika nije moglo jasno otkriti pa onda i zabraniti.

No, uz Iimurine je filmske početke više povezana priča o tipičnom samoubilačkom tinejdžeru, nego uz gledanje filmova. Taka kaže da u to vrijeme nije gledao gotovo ništa od japanskih avangardnih radova, a niti o američkoj umjetničko-filmskoj produkciji nije baš znao mnogo. Naime, sa 16 ga je godina progonila dada poezija pa je i napisao pjesmu koja, prema dadinim 'konvencijama', ima i grafičko i sadržajno značenje, što je kasnije nastavio razvijati u svojim eksperimentima. Pjesma se sastojala od samo jednog znaka, kako sam opisuje, pravokutnika s dvije crte koji kada stoji okomito znači ljubav (Ai). Rotiranjem toga znaka, u maniri samoubilačkog bacanja s nebodera, znak se rotirao do dna stranice, pretvorivši se u vodoravni pravokutnik s dvije crte koji u japanskoj ikonografiji znači broj 4 i smrt. Taka nam je i lijepo objasnio da je broj 4 ono što je zapadnjacima 13, pa se upravo taj broj u Japanu izbjegava na hotelskim sobama.

Uz još mnoge zanimljivosti kojima nas je počastio taj vitalni genijalac možemo vam spomenuti montiranje filma u bekstejdžu dok ga je publika satima čekala u dvorani da pusti film ili pak bukvicu koju je nedavno dobio od Petera Kubelke koji mu je sat vremena objašnjavao važnost prikazivanja filmova na filmu, a ne DVD-u, što je učinio jedan bečki kolektiv koji je organizirao njegovo gostovanje. Nas se pak najviše dojmila anegdota o Yoko Ono, koja je davnih 60-ih živjela prilično bijedno u New Yorku od konobarenja, a uz to se brinula i o svojem djetetu kao samohrana majka. Jednoga je dana revoltirana nazvala japansko veleposlanstvo, zahtijevajući mlijeko za svoje dijete, na što su joj brižni Japanci iz Ambasade uskoro i donijeli nekoliko bočica mlijeka. Eto što je japanska ekspeditivnost!

Oni koji su pak drugi dan ujutro bili na ALU u Zagorskoj mogli su se u potpunosti upoznati s njegovim genijalnim konceptom 'MA', serijom radova koja problematizira japansku riječ koja objedinjuje prostor i vrijeme. No, kako nam je sam rekao, do sada je skupio više od 18 sati umjetničkog rada, pa se nadamo da ćemo se sljedeći put s njime sresti u malo opširnijem formatu. Iako je, naravno, ovakav uvod u njegovo djelo i više nego dovoljan za nas početnike.