Pitanje duljine ili izvještaj s 25 FPS-a

Iako je od ove godine uvedena nagrada koju dodjeljuje žiri filmskih kritičara (kako bi se o eksperimentalnom filmu više pisalo te tako razbila predrasuda o njegovoj hermetičnosti), broj kritičara među stotinama drugih posjetitelja 25 FPS-a mogao se izbrojati na prste jedne ruke. Zapravo je riječ o paradoksalnome podatku jer već treću nam godinu zaredom ovaj festival pokazuje da postoji velik broj autora koji bi mogli stati uz rame svojim 'dugometražnim' kolegama, ako ih ne i nadvisiti za glavu. I zato je prava šteta (sramota?) da o istima ne pišu oni kojima je primarna zadaća skretati pozornost publike upravo na one naslove koji se iz nekog razloga nikako ne bi smjeli propustiti.

Bilo kako bilo, 25 FPS i ove je godine predstavio nekoliko autora koji bi bez problema mogli (i trebali) dobiti natuknicu u filmskim leksikonima. Matthias Müller i Chris Shepherd već su poznati festivalskoj publici. Müllerov je 'Play' otvorio prvo izdanje 25 FPS-a, dok je 'Kristal' zatvorio drugo, a izbor iz njegovih radova ponudio je nešto bogatiji uvid u njegovu poetiku i estetiku. Bilo da crpi inspiraciju iz vlastitog djetinjstva ('Alpsee'), književnosti ('Sleapy Heaven') ili iz drugih filmova ('Mirror'), svaki je Müllerov rad introspektivno putovanje natopljeno emocijama, žudnjom i seksualnošću koje svoj izraz pronalaze u 'sanjivom utočištu' usnulih mornara  ili u zvuku i odražajima u zrcalu, u kojem su se izgubili likovi impresivnog istoimenog filma.

Chris Shepherd priča je za sebe. Svaki njegov film na prvi pogled djeluje zabavno i otkačeno, no njegov je humor satiričan i mračan, što najbolje pokazuju 'Tko sam ja i što želim?', 'Dad's Dead' i na prethodnom festivalu nagrađeni 'Šutnja je zlato'. I dok je publika Shepherdove radove objeručke prihvatila, isto se ne može reći za Kennetha Angera, kultnog američkog underground redatelja koji je podijelio mišljenja, ali nikoga nije ostavio ravnodušnim. Riječ je o radovima kojima nedostaje dubine, ali ne i subverzivnosti, a najviše dobivaju na atmosferi (hiper)stiliziranog campa koja svoj vrhunac doživljava u 'Inauguraciji palače užitaka', tripu u ekscentrični svijet bogova i božica, njihovih orgija i rituala.

Što se selekcijskog programa tiče, i ovdje se našlo nekoliko must-see naslova. Nagrađena 'Oaza' PV Lehtinena jedan je od najboljih prikazanih filmova, makar je to i ironično s obzirom da većina naslova pokušava promijeniti shvaćanje filma kao fotografske reprodukcije stvarnosti. Lehtinen uporabom srednjih i bliskih planova stvara dojam kinematografskog kretanja kroz izložbu fotografija. Likovi zauzimaju poze kojima stvaraju vlastitu sliku o sebi, no u njihovu se 'pozu' uvlači hrpa onih detalja koji se gledatelja dojme na nekoj neobjašnjivoj razini, detalja koje je Roland Barthes nazvao 'punktum' - trzanje obraza i usana jedne starije žene, bradavica na prsima debelog muškarca pritisnuta o salo njegova trbuha ili pak spušteni pogled djevojke koja pozira sa svojom obitelji.

Prekid s filmom kao referencijom na stvarnost napravili su filmovi iz programa 'Od analogne kupke do digitalnog tuša', interno nazvani 'hard-coreom'. Radikalni eksperimenti sa slikom i zvukom te izdržljivošću očiju i bubnjića kino publike, zapravo su pravi eksperimentalni spektakli – od nekontroliranog pražnjenja visokog napona od 30 000 volti u nagrađenom 'Energie!' Thorstena Fleischa, preko 'Beskraja' Wenhua Shija koji erozivnom teksturom filmske trake istražuje propadanje tradicionalnih vrijednosti pa do potpuno apstraktnog poigravanja virtualnim prostorom i zvukom u 'Scape Time' tima Telcosystems.

'Energie!', r: Thorsten Fleisch

Ovakva ostvarenja 'zastrašuju' samo na prvi pogled upravo zato jer najviše izazivaju očekivanja onih gledatelja koji su uporište svoga percipiranja filma usidrili u nekoj referenciji na stvarnost, dok ona taj oslonac izmiču. S druge strane, riječ je o impresivnim, nerijetko i spektakularnim poigravanjima teksturom filma, montažom, slikom i zvukom koja ima nemali broj poklonika među ljubiteljima eksperimentalnog filma i koja zaslužuju onaj 'fancy' termin u 21 sat, gdje su prikazana i oni radovi koji u prikazivanju pronalaze oslonac u stvarnosti, ali su po tematici zahtjevniji i složeniji.

Tako je 'Denacifikacija MH' Jamesa T. Honga mračan filozofski dokumentarac koji snimke njemačkoga Schwarzwalda upotpunjuje audio-snimkama kontroverznog filozofa Martina Heideggera koji u oklijevanju da se javno ispriča zbog svoje potpore nacistima, izgovara vlastitu vlastitu filozofsku interpretaciju nacističkog sudjelovanja, ali i zapadne misli. Zahtijevnim se pokazao i 'Put proroka' tajlandskog redatelja Jakrawala Nilthamronga, još jedna egzotično-hermetična kritika Zapada, ali ovoga puta u njegovu načinu pripovijedanja, izgradnje likova te manipulacije reakcijama publike.

Završna festivalska selekcija 'Jedinica zabave' nudi one radove koji su otvoreniji široj publici. No, to je također odličan primjer kako komunikativnost nije eufemizam za lijenost i nemaštovitost njihovih autora – upravo suprotno! 'Motodrom' Jörga Wagnera dokumentira jednu izumiruću sajamsku atrakciju, ali je istovremeno i spektakularan eksperiment u brzini i pokretu. Osbert Parker ponovno je povezao animirani i igrani film u 'Iskreno tvoj', još jednoj posveti film noiru, dok se Šveđanin Jonas Odell (poznat po spotovima za Franz Ferdinand) pozabavio pričama o prvim seksualnim iskustvima, u genijalno animiranom 'Nikad kao prvi put'.

Bilo je i filmova koji su podijelili mišljenja. 'Odjednom televizija!' Saeeda Nourija, 'Interstellar Stella' tandema AL + AL, 'Skliska gora' Myznikove i Provorova te 'In Memoriam' Phila Solomona 'žuljaju', ali u negativnom smislu. Ti filmovi nude mogućnost interpretacije i nisu isprazni, ali svojom izvedbom ubijaju volju za upuštanjem u takve pothvate.

Sve u svemu, treći je 25 FPS opravdao visoke standarde postavljene ranijim festivalima, a to je pokazala i publika koja je u velikom broju posjećivala projekcije, osobito selekcijski program. Kombiniranjem suvremene eksperimentalne ponude s nezaboravnim klasicima, 25 FPS već treću godinu razbija predrasudu o eksperimentalnom filmu kao nečem nerazumljivom i hermetičnom, a ukazuje i na utjecaje koje vrši u rasponu od video-spotova do holivudskih blockbustera. Sljedeći se festival održava od 23. do 28. rujna, a mi jedva čekamo.